“Pokušaćemo u Stolcu pored Kolašina da zajebavamo neke komšije time što ćemo jednom starijem čovjeku govoriti da je nenormalan”, otkriva nam odmah planove Popaj.
Buksovci su jedna od rijetkih grupa za koje se kaže da ne je*u živu silu kada je u pitanju humor, pa im je to donijelo veliku popularnost kod domaće publike, ali i poneku zabranu kod državnih institucija.
“Nismo imali previše problema sa cenzurom, osim nekih sitnijih stvari kao što su zabrane u državnim medijima u par navrata. Imali smo sreću da radio “Antena M”, na kojem radimo više od 20 godina, ulaže napore u to da se čuje što više različitih i raznorodnih glasova iz veoma heterogenog crnogorskog miljea, pa vjerujem da se mi odlično uklapamo u taj koncept. Dakle, koliko god da se desi da pretjeramo u nekim formulacijama, a vjerujem da je bilo situacija kada smo bili na granici verbalnog delikta, cenzuru nismo osjetili ni u naznakama. E sad, vjerujem da ljudima iz vlasti ali i iz opozicije često zasmeta nešto iz emisije, ali zahvaljujući uredništvu medija o kojem govorim, nikada nismo osjetili ljepote cenzure”, priča Radunović.
On dodaje i kako Buksovci nikada ne bi pristali na cenzuru bilo koje vrste, jer bi to što rade izgubilo smisao, ukoliko ga uopšte ima.
Na pitanje da li je moguće da se srpski i crnogorski humor toliko razlikuju, pa na Cetinju ljudi plaču od smijeha, dok ih recimo u Beogradu razumije samo probrana ekipa, Popaj odgovara:
“Nisam siguran da nas u Srbiji niko ne razumije, mislim da je problem u tome da ranije nismo bili dostupni srpskoj publici, uprkos tome što svakodnevno dobijamo mejlove u kojima nas ljudi pitaju da li ćemo doći u njihov grad. Međutim, ja ne znam što bismo tamo radili. Humor je univerzalna stvar i tiče se prije svega inteligencije i senzibiliteta ljudi, nikako lokacije na kojoj se nešto realizuje. Tako da ako radite nešto pametno, prepoznaće vas oni takvi, a ako radite gluposti, za vas će se vezati oni drugi. Ne bih se bavio time na kojoj smo mi strani”.
No, sve više ljudi iz cijelog regiona je počelo da prati njihov rad, a kao inicijalnu kapislu za sve to navode gostovanje kod svog velikog prijatelja Zorana Kesića u emisiji “Fajront republika”.
Sve više obožavalaca u Srbiji je pitalo i otkud tačno ime “The Books of Knjige”, ali Popaj nam je spremno dao odgovor i na tu zagonetku.
“To ime je jedino bilo slobodno kada smo osnovani. U stvari, bilo je još i “Melisa i hrtovi”, ali nam se to manje svidjelo jer imamo neke rođake koji se zovu Melisa, pa da se ne uvrijede”, rekao je.
Kada je u pitanju biranje između crnog i bijelog humora, Buksovci odgovaraju kao iz topa:
“Kako kome, nama je zanimljiviji crni, možda zbog toga što ne znamo što je to bijeli humor”.
Međutim, humor kao takav je izuzetno bitan, pogotovo u ovom teškom vremenu kada se ljudi svakodnevno susrijeću sa životnim problemima, ali i raznim tragedijama u svijetu, poput terorističkih napada.
“Smijeh je uvijek bitan. Savremeni čovjek je napadnut sa svih strana, ne samo od terorista. Oni su samo radikalna varijanta onoga što nam se svima događa, a to je činjenica da će nam se, sa ili bez terorista koje pominjete, život svesti na to da radimo kao robovi da bismo vratili dugove koje je napravio neko drugi. Naša djeca su dužna čim se rode, a taj dug se vrtoglavo povećava, a da ne znamo kome smo dužni, niti kako ćemo te pare vratiti. Ako to nije jako smiješno, ne znam čemu bi se trebalo smijati. Dakle, smijeh je najpotrebniji kada nam je najteže, a to su trenuci kada imamo jak proliv ili kada nam kum obljubi ženu sa onim kuglicama iz seks šopa”.
Ipak, od crnogorskog humora i nije lako živjeti, pa zato Buksovci imaju neke druge kombinacije.
“Mi se bavimo humorom, a to što smo Crnogorci nas je zadesilo, a da nas niko nije pitao. Mene da su pitali, ja bih najviše voloo da sam žena pokojnog Vojceka Jaruzelskog, a ne Crnogorac, Srbin, Albanac ili Rus. Pored te mentalitetske odrednice, koja svakako ima određenog uticaja na naš izraz, za ono čime se mi bavimo su prije svega važne teme i način na koji se one obrađuju. Mislim da vam je poslije svega jasno da se od toga ne može živjeti, pa moramo da prodajemo svoje tijelo nekim radnicima”, kaže Popaj.
I za kraj smo ih pitali da li mogu da nam otkriju odakle crpe inspiraciju, što su odbili, navodeći da se plaše da će im neko ukrasti ideje.
