Ali “ćale“ je imao svoj cilj koji se nije završio na fakultetskoj diplomi, već je i magistrirao prije nekoliko dana odbranivši master rad o temi “Maksimalna potrošnja kiseonika kao pokazatelj aktivnog životnog stila osoba treće životne dobi”, piše Anadolija.
“Želio sam sebi i drugima da pokažem da nikada nije kasno da čovek ostvari svoj san. Ja sam svoj upravo ostvario“, započinje svoju priču Đorđe.
Ljubav prema sportu, kako kaže, naslijedio je od oca, a cio svoj vijek posvetio je zdravom životu. Fakultet za sport je želio da završi još kao tinejdžer, ali, sticajem okolnosti, u tome nije uspio. Radni vijek je proveo kao nastavnik tehničkog obrazovanja u osnovnoj školi u Bačkom Jarku, gdje i danas među bivšim đacima važi za jednog od omiljenih predavača. A onda je, poslije pola vijeka, odlučio ponovo da sedne u školsku klupu.
“Kada sam prijateljima i porodici rekao da upisujem fakultet, svi su bili skeptični, čak su i šale sa mnom zbijali. Supruga je često pred drugima šaljivo govorila ‘sad imam muža studenta’. Ali su ubrzo, ipak, svi shvatili da se ne šalim. Posjećivao sam predavanja redovno, kao i svi drugi studenti i uvijek bio bar među prvih deset po uspjehu”, navodi Žikić.
Praktični predmeti, ističe, mu “nijesu predstavljali problem, budući da se i sada aktivno bavi sportom, ali priznaje da se učenja u početku pribojavao”.
“Nijesam znao hoću li poslije toliko godina opet moći da budem đak. Ali sam radioi i uspio, brzo sam se uklopio“, navodi Žikić.
Ima suprugu, tri ćerke i petoro unučadi, a kako kaže, sa takvim životnim kapitalom, sjediti u klupama i biti stariji i od profesora, a višestruko od studenata nije mu predstavljao problem.
“Što se tiče studenata, uvijek sam volio da ih nečemu naučim, jer imam čemu, mnogo sam iskusniji od svih njih. Sa druge strane, i oni su se prema meni ponašali kao pravi drugari. Čak smo i u diskoteku na žurke zajedno išli. Što se profesora tiče, znam da su u početku jedni drugima govorili da mi treba malo “progledati kroz prste”, jer su vjerovali da ne mogu da postignem ono što mogu daleko mlađi studenti od mene. Ipak, nije prošlo mnogo dok nijesu shvatili da mi nikakva protekcija nije potrebna“, priča Đorđe.
Fakultet je završio sa prosječnom ocenom devet, a kako navodi, nikad sebe ne doživljava kao “starog”, već tek kao “zrelog” čovjeka. Isto kaže i njegova “specijalna vaga”, koja tvrdi da je, po svim parametrima, tek u 34. godini života.
Onda je i razumljivo što Đorđe u bliskoj budućnosti planira da se zaposli kao trener u teretani svog, daleko mlađeg, kolege sa fakulteta i da na svom salašu na Čeneju otvori Centar za podmlađivanje. Dok demonstrira svoju gipkost i umeće u izvođenju zahtjevnih akrobacija, tvrdi da njegova “specijalna vaga“ zaista ne laže- on je mladić u koži starijeg čovjeka.
“Stvar je samo u tome da čovjek želi da vjeruje u sebe i da se posveti svom zdravlju, jer to je najvažnije. Ja svakodnevno vježbam, radim vježbe koje ni neki profesionalni sportisti ne bi uspeli. Sa unucima igram fudbal, danas sam ih pobijedio u dvije partije, sa 3:1 i 3:0. Ovo što radim ja, mogu svi, samo kada bi više vjerovali u sebe i kada se ne bi tako lako odricali svojih snova“, poručio je Đorđe.
