Majka je ćutala, bila je mirna i blago povrijeđena.
Narednog dana, krenuvši sa posla, majka je vidjela da je njen sin zaboravio pribor i otišla je u školu. Kada su vidjeli ženu sa jednim okom, djeca su počela da se smiju. Majka je tražila svoje dijete, koje se sakrilo. Dala je pribor jednoj ljubaznoj ženi, koja joj je prišla i zaštitila je od te djece.
Vratila se kući i čekala svoje dijete… Došao je kući i vikao na nju, rekao joj riječi koje će njegova majka, a i on pamtiti do kraja života.
“Volio bih da umreš da te nema”.
Majka je ćutala i plakala.
Nije ga bilo briga za njena osjećanja, samo je želio da ode od nje. Marljivo je učio i jednog dana tako i bi.
Otišao je iz sela u veći grad, tamo je napravio kuću, oženio se, dobio djecu i napokon bio zadovoljan svojim životom.
Sve dok mu jednog dana majka nije došla pred kuću. Njegova djeca su počela da vrište, a on joj reče da nije trebala da dolazi i da odmah ode.
Majka je kao i svakog puta ćutala…i otišla.
Godine su prolazile i jednog dana provjeravajući poštu, ugledao je pismo na kojem ga pozivaju na porodični skup. Rekao je svojoj ženi da ide na poslovno putovanje. Konačno je došao u svoj rodni kraj i iz čiste radoznalosti uđe u kuću.
Kada tamo na stolu pismo majke u kojem piše:
“Izvini što sam ti ikada nanijela zlo, izvini što sam te osramotila pred prijateljima, izvini što sam ti uplašila djecu… Ja sam bolesna, ležim u krevetu iz kojeg najvjerovatnije neću nikada ustati… Ali, ti to ne znaš i ne sjećaš se, kao mali doživio si nesreću… ostao si bez oka. Nijesam mogla da gledam svoje dijete kako odrasta bez oka, da ga svi ismijavaju kao što su mene ismijavali… Darovala sam ti svoje oko, jer bi mi bilo drago da posmatraš svijet mojim okom… Izvini još jednom, tvoja majka”.
