I u pjesmama opjevani KP dom Zenica, opasan visokim zidom i bodljikavom žicom, “najozloglašeniji” zatvor na Balkanu, već punih 120 godina unutar svojih oronulih zidina živi poput maloga grada čuvajući mračne tajne svojih stanara.
Stanovcnici zeničkog zatvora su ubice, razbojnici, ratni zločinci, silovatelji, dileri droge, otmičari i kriminalci drugih “specijalnosti”.
Život prepun nasilja i droge
Najbrojniji su Bošnjaci, slijede Hrvati, Srbi, Romi i Albanci. Sudbina svakog od 795 zatvorenika priča je za sebe. Najviše je robijaša osuđenih između 5 i 20 godina zatvora, a 33 ih robija više od 20 godina.
“Ovdje se i umire, što od godina, što od bolesti”, rekao je u razgovoru za Express prije par godina direktor zeničkog zatvora Nihad Spahić.
Zatvorski policajci u tom strogom režimu i životu prepunom nasilja, droge i koječega, robijašima nastoje da budu čuvari, zaštitnici, učitelji, ljekari, poslodavci pa čak i prijatelji, rame za plakanje. Svi do jednoga kažu da im baš i nije lako.
Posljednji bijeg iz zatvora preko zida zabilježen je prije petnaestak godina, kad su dvojica zatvorenika jednostavno uz pomoć merdevina odšetala u slobodu.
Kopanja tunela ispod zatvora nije bilo, ali su, kažu, pronalazili različite planove za bijeg, što nije ni čudno s obzirom na to da je svakom robijašu jedina misao kako pobjeći.
Zlostavljanje među zatvorenicama
Zatvorenici unutar zidina imaju gotovo sve i jedino što im nedostaje je – sloboda. Cijelo zdanje s paviljonima, radionicama, bioskopskim i sportskom dvoranom, bibliotekom, učionicama, restoranima i vjerskim prostorijama živi poput maloga grada.
Oni koji žele mogu da rade ili se bave sportom. Rad nije obavezan.
Onima dobrog ponašanja dva sata mjesečno na raspolaganju je i jedna od sedam ljubavnih soba za sastanak sa suprugom. Zatvor raspolaže i sa 22 hektara obradivog zemljišta, 17 plastenika, 7000 kokošaka, 3000 pilića, a tove i stoku.
Radili ili ne, svi su zatvorenici u 22 sata u svojim krevetima. Zaključani. Gotovo svaki kutak zatvora pokriven je videokamerama. Svuda su rešetke i bodljikava žica.
“Veliki su nam problem zlostavljanja među zatvorenicima. Česte su tuče i reketarenja. Tu su ubice, razbojnici i narkomani koji će za sitnu uslugu ili kutiju cigareta napasti druge. Prije šest godina bilo je 3200 slučajeva nasilja, a godinju ranije smo zabilježili, još uvijek visokih, 2205 napada. Najčešće se sukobljavaju na šetalištu, hodnicima, ali i po sobama. Uglavnom, oni slabiji žrtve su zatvorskih lidera ili, kako ih mi zovemo, “kapitalaca dugoprugaša” s kaznama preko 20 godina zatvora”, pojasnio je Spahić.
Našli joj drogu u vagini
Osim nasilja i seksualnog nasilja, koje u zeničkom zatvoru nije rijetkost, veliki je problem droga.
Droga je u zatvoru duplo skuplja nego na ulici.
“Prije nekoliko godina, supruga je došla u posjetu mužu i labrador je doslovce pobjesnio pokazujući vodiču na njeno međunožje. Nije bilo druge nego da ženu odvedemo na pretres. Pronašli su 33 grama heroina skrivenog u vagini. A to je samo jedan od domišljatih pokušaja krijumčarenja droge u zatvor”, jedna je od priča iz KPD Zenica.
Da me sada puste nakon 4-5 piva pucao bih sebi u glavu
U Zenici već više od 20 godina robija i četverostruki ubojica Edib Buljubašić iz Zenice. Osuđenik je to s najvećom kaznom od 1954. godine.
Još 1989. godine ubio je oca i svoga sugrađanina. Za ta dva ubistva osuđen je na 20 godina zatvora. U ratu je, kaže, pobjegao iz zatvora u Foči.
Nakon rata kazna mu nije oproštena pa se 1996. godine opet vratio u Zenicu. Nakon nekoliko godina dobrog vladanja pušten je na slobodan vikend.
Tada je ponovno ubio, i to suprugu i snahu. Prvi zločin Buljubašić je opisao u dvije knjige “Zašto sam ubio oca”, a sprema i treću s naslovom “Zatvorski bjegunac” u kojoj će opisati svoj krvavi pohod i dane u bijegu provedene u Hrvatskoj vojsci i HOS-u.
“Za to što sam ubio oca kajem se pedeset posto. Za to što sam ubio ženu ne kajem se nimalo. Ubio sam je zato što sam je volio i što nisam mogao podnijeti to što me prevarila dok sam robijao. Ponosan sam što sam je ubio. Opet bih učinio isto. Za Milana Mašića iz Zenicatransa kajem se devedeset posto, a za ubijenu snahu Nađu kajem se sto posto. Ako ikada čujete da sam se ubio, to će biti zbog nje jer me to proganja. Nju nije trebalo da ubijem. Hoću, ubiću se prije izlaska iz zatvora. Moj život će okončati, nebitno kada, samo zbog snahe. U zatvoru se skrivam iza harmonike, šaha, boksa, karatea… Teško je ubici. Nema veće kazne od ove koju ja proživljavam. Drago mi je što sam u zatvoru jer mi to produžava život. Da me sada puste, siguran sam da bih odmah nakon 4-5 piva sebi pucao u glavu. Proganjaju me teški snovi i noćne more. Često sanjam oca koji me uvijek spašava iz neke situacije, a ja sam ga ubio. Košmar je velik. Pišući knjige u zatvoru ostavljam trag iza sebe s porukom da nitko nikad ne krene mojim stopama”, ispričao je prije šest godina za Express četverostruki ubojica Buljubašić dodajući kako ima “isprljanu dušu i krvave ruke” te da s tim mora živjeti dok ne dođe vrijeme da se ubije.
Prostitucija
Zatvorenici ne kriju da iza zatvorskih zidina osim nasilja i droge ima i homoseksualizma. Ipak, nerado o tome pričaju.
Dio njih svojevoljno ulazi u homoseksualne odnose, a za dio to je kazna.
“Topdžije” je nadimak za one koji plaćaju za seks, dok je one koji “primaju” – “Šemse”, što je, kako kažu iz zatvora, asocijacija na jednu lijepu pjevačicu.
“Od nas 800 zatvorenika sigurno je 200 “Šemsi” dok “topdžija” ima upola manje”, pričaju zatvorenici.
“Homoseksualci svoju pohotu najčešće zadovoljavaju u kupaonicama ili po sobama. Po pravilu imaju promatrače-stražare s ugovorenim lozinkama u slučaju da naiđe zatvorski čuvar. “Nema tople vode”, šifra je da se prestane sa seksom u kupaonici jer dolazi straža.”
Osim dobrovoljnog seksa u zatvoru ima i “pravog” silovanja.
“Najveća osveta zatvoreniku jest da ga obeščastiš i siluješ. Silovanje se ne događa zbog toga što silovatelj nema “Šemse”, nego je ono poruka, osveta zbog cinkanja ili pak naredba izvana da bude lojalan”, pričaju u zeničkom zatvoru.
