Francuska i Italija vodeće su zemlje kada se radi o “zabrani umiranja”. Pošto na grobljima više nema mjesta za ukop, zabrana je jedini način da se izbjegnu neugodne situacije.
U italijskom gradiću Selia gradonačelnik je donio odluku po kojoj stanovništvo “mora biti zdravo”. U gradiću živi 537 stanovnika, a većina ima više od 65 godina zbog čega bi njihovo umiranje moglo ubiti grad.
Zanimljivo je da su u Falkianu del Masiku, sa 3.700 stanovnika, vlasti zakonom zabranile smrt kako bi podstakle susjedni gradić da podijeli svoje groblje sa njima.
U francuskom Konou jedino zemljište koje je moglo poslužiti za ukop umrlih i proširenje bilo je u blizini vojne aviobaze.
Ministar odbrane protivio se odluci da se na tom zemljištu izgradi groblje, pa je gradonačelnik donio odluku da je umiranje “ilegalno za svakoga ko nema vlastito mjesto za ukop”.
Vlasti gradića Sarpuro u Francuskoj takođe su zabranile ljudima da umiru i zaprijetile da će “prestupnici biti kažnjeni”. Ipak, gradonačelnik je kasnije povukao tu odredbu.
U brazilskoj Biritibi vlasti su se suočile sa nedostatkom mjesta za ukop, pa je i tamo jednostavno smrt “zabranjena”. Naime, katolička crkva protivi se kremiranju, a u gradiću više nema mjesta za ukop.
U španskom Lanjaronu vlasti su se takođe suočile sa nedostatkom grobnih mjesta. Zato su zabranile stanovnicima da umiru dok opštinski službenici ne nađu mjesto na kojem će se izgraditi novo groblje.
Gradonačelnik je poručio sugrađanima da se “pobrinu za svoje zdravlje kako ne bi umrli prije nego što gradske vlasti pronađu pogodno zemljište za ukope”.
U norveškom Longjerbenu, rudarskom gradiću, jednom od najsjevernijih mjesta na svijetu, otkriveno je da se tijela na lokalnom groblju ne “razgrađuju”, pa je grad zabranio nove sahrane.
Tijela koja su bila spuštena ispod permafrosta bila su netaknuta, pa je to omogućilo naučnicima da istraže epidemiju španskog gripa koja je 1918. godine pogodila gradić, a virusi su se još uvijek nalazili u tijelu pokopanih.
