10 Godina

Rješavanje “crnogorskog pitanja”, bitka na Grahovcu…

 

Protest zbog Pariskog ugovora

Knjaz Danilo je maja 1856. godine uputio protestno pismo i memorandum ministrima velikih sila, potpisnicama Pariskog ugovora. Protestnim pismom knjaz Danilo najprije reaguje na izjavu osmanskog predstavnika da Carstvo smatra Crnu Goru svojom provincijom. Knjaz kaže da je ova tvrdnja neodrživa, i da Crna Gora nikada nije bila dio Osmanskog carstva, dok je, s druge strane, polovina Albanije i čitava Hercegovina, kojom sada vladaju Turci, bila u sastavu Crne Gore. Ovim oblastima, objašnjava se u pismu, vladali su knjaževi prethodnici – zetske vojvode, koji su bili nezavisni kneževi Crne Gore. 

U Memorandumu koji je istovremeno uputio potpisnicima Pariskog ugovora, knjaz Danilo detaljnije ukazuje na politički i ekonomski položaj Crne Gore i osnovanost njenih zahtjeva, navodeći konkretno što ona traži. Knjaz kaže da se Crna Gora nalazi u teškom položaju, jer više od četiri vijeka vodi borbu za odbranu slobode i nezavisnosti. Ona je izolovana u neplodnim oblastima, što njen opstanak i život čini nemogućim. Sve dok se Crnoj Gori ne ustupe okolne plodne oblasti, i to one za koje je ratovala, njen narod neće prestati da izaziva sukobe, niti će moći da se razvija kao drugi narodi. Kao oblasti kojima je Crna Gora vladala, knjaz Danilo navodi: Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce i Vasojeviće do Tare i Lima. 

Kada dobiju ove oblasti, Crnogorci će moći da razviju slobodnu trgovinu, izgrade institucije, učvrste političku organizaciju i uspostave dobre odnose sa susjedima. Što se tiče statusa Crne Gore prema Turskoj, knjaz Danilo kaže da je njegova zemlja uvijek bila potpuno nezavisna. 

Da se prizna nezavisnost Crne Gore

Na kraju Memoranduma, knjaz iznosi četiri zahtjeva: 1) Da se prizna nezavisnost Crne Gore diplomatskim putem; 2) Da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji; 3) Da se utvrde granice Crne Gore prema Turskoj na način kako je to urađeno prema Austriji; 4) Da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njenoj granici. Pismo u kome iznosi zahtjeve za proširenje teritorije, knjaz Danilo je poslao i francuskom caru Napoleonu III. 

U pismu francuskom caru knjaz navodi da je Crna Gora sa svih strana opkoljena neprijateljima i da joj je Osmansko carstvo oduzelo njene najplodnije teritorije, bez kojih uz najveće muke preživljava. U takvoj situaciji, Crna Gora stalno strada, a narod postaje sve siromašniji. Da bi se takvo propadanje zaustavilo, kao i da bi se prekinulo stalno ratno stanje na crnogorskim granicama, knjaz Danilo traži od cara Napoleona III da pomogne da se Crnoj Gori vrate okolne plodne zemlje i dodijeli izlaz na more. Tek tada bi se Crnogorci potpuno mogli posvetiti mirnodopskim poslovima i razvoju svoje zemlje, a na granicama Crne Gore zavladao bi mir.

Rješavanje “crnogorskog pitanja”

Samostalna akcija knjaza Danila poslije završetka Pariskog kongresa, kao i njegovi pokušaji da uz pomoć francuske vlade započne proces rješavanja “crnogorskog pitanja”, bili su uzrok promjene ruske politike prema Crnoj Gori. Smatrajući da knjaz ovakvim potezima nanosi štetu ruskoj politici na Balkanu, kao i da iznevjerava savezničke dužnosti, ruska vlada zauzela je prema njemu neprijateljski stav. Najveći ruski animozitet izazvala je knjaževa odluka da stupi u pregovore s osmanskom vladom oko priznavanja sultanovog sizerenstva. To je ocijenjeno ne samo kao katastrofalan politički potez, već i kao udarac u temelje na kojima počivaju principi ruske politike na Balkanu. 

Drugim riječima, kakva bi bila uloga Rusije na Balkanu kada bi sve balkanske države i balkanski nacionalni pokreti, odlučili da u sporazumu s Portom rješavaju sporna pitanja? Ruskoj vladi je posebno sumnjivo bilo što se za takav model opredijelila Crna Gora, koja na prihvatanje sultanovog sizerenstva nije htjela pristati ni u najtežim ratnim iskušenjima, i uz to zemlja koja je sigurno živjela od ruskih subvencija. Uzalud je knjaz u pismu ruskom ministru inostranih poslova Gorčakovu tvrdio da on neće pristati na prihvatanje turskog sizerenstva, osim ukoliko bi ga velika bijeda i napadi okolnih muslimana, prisilili na takav korak.

Hercegovački ustanak

Prvih mjeseci 1858. godine hercegovački ustanak dobio je velike razmjere, tako da ga prema procjeni Porte više nije bilo moguće ugušiti bez intervencije centralne vlasti. Zato je početkom 1858. godine iz Carigrada u Hercegovinu upućeno 3.500 vojnika pod komandom Kadri-paše. Ovaj odred trebalo je iskoristiti ne samo za umirivanje ustanka, već i za demonstraciju sile prema Crnoj Gori. Uporedo s vojnim snagama, u Hercegovinu je upućen i specijalni emisar osmanske vlade, Kemal-efendija, koji je trebalo da radi na političkom rješenju hercegovačke krize. Znajući da Crna Gora ima veliki uticaj u ovoj oblasti, Kemal-efendija je pozvao crnogorske predstavnike na sastanak u Mostar. Na Cetinju je odlučeno da Crnu Goru na tom sastanku zastupa knjažev sekretar Anri Delari. 

Na sastanku u Mostaru, Kemal-efendija je zahtijevao da Crna Gora prestane da se miješa u hercegovačka zbivanja i da zvanično prizna sultanovu vrhovnu vlast. Knjažev sekretar je na to odgovorio da Crna Gora najprije treba da dobije dio Hercegovine koji joj na osnovu istorijskog prava pripada, pa tek onda može prihvatiti razgovore o priznanju sultanovog sizerenstva, i to samo za oblasti koje joj budu ustupljene. Kemal-efendija je ovakav stav smatrao provokacijom, tako da je sastanak završen bez uspjeha. 

Nakon nesupjeha Kemal-efendijine misije, Porta sredinom aprila 1858. godine, odlučuje da probleme u Hercegovini riješi vojničkim sredstvima. Husein-paša, komandant turskih trupa u Hercegovini, dobija zadatak da zauzme Grahovac, visoravan koja se nalazi oko 5 km od Grahova, i da Crnogorce koji su bili zaposjeli Grahovo, primora na povlačenje. Pokret Husein-pašinih snaga započeo je posljednjih dana aprila 1858. godine (po starom kalendaru). Vojska Husein-paše imala je oko 7.000 ljudi, mada ima tvrdnji da je ukupan broj bio oko 13.000 vojnika. Osmanske snage zauzele su pozicije na Grahovcu, procjenjujući da na tom terenu imaju prednost u odnosu na protivnika. 

Bitka na Grahovcu

U to vrijeme u Grahovu je bilo oko 500 Crnogoraca pod komandom vojvode Petra Filipova Vujovića. Kada su na Cetinju saznali za pokret osmanske vojske prema Grahovu, knjaz Danilo odlučuje da Crnogorcima na Grahovu uputi pomoć. Odred koji je knjaz uputio na Grahovo imao je oko 5.500 vojnika, a uz njih je bilo i oko osam stotina pripadnika knjaževe Garde. Ukupno je crnogorska vojska imala nešto više od 7.000 vojnika, računajući i Hercegovce koji su joj se priključili. Na čelu svih crnogorskih snaga bio je Mirko Petrović Njegoš, knjažev brat i od 1857. godine predsjednik crnogorskog Senata. 

Crnogorska vojska stigla je u Grahovo uveče, 28. aprila. Dan kasnije crnogorske trupe počele su da zauzimaju položaje oko Grahovca, tačnije da zauzimaju brda koja okružuju ovu visoravan: Orao, Omutić, Zebljak, Babljak, Osječenica, Bobjer. Do prvih sukoba dolazi već 29. aprila, kada Crnogorci napadaju na glavninu trupa Husein-paše koja se nalazila na Grahovcu. Cilj crnogorskog napada bio je da ih potisnu prema Klobuku, odnosno, Trebinju. Borbe su trajale čitav dan, a vođene su oko Omutića, Osječenice i Zebljaka. 

Prvi dan bitke pokazao je Husein-paši da pred sobom ima ozbiljnog protivnika i da će imati dosta muke da ostvari zadatak s kojim je došao na Grahovac. Zbog toga je narednog dana, 30. aprila, zatražio od glavnokomandujućeg crnogorskih snaga, Mirka Petrovića Njegoša, osmodnevno primirje. Husein-paša se nadao da će u međuvremenu ojačati svoje snage novim trupama. 

Trijumf crnogorske vojske

Mirko Petrović Njegoš prihvatio je molbu Husein-paše, i poslao mu kao pregovarača knjaževog sekretara Delarija. Pretpostavljajući da Husein-paša i ne razmišlja o primirju, već da ovo vrijeme želi da iskoristi za konsolidaciju snaga, komandant crnogorskih trupa odlučuje da 30. aprila povuče taktički potez koji će se pokazati presudnim za uspjeh bitke. Koristeći vrijeme primirja, on naređuje vojvodi Petru Vujoviću da s jednim odredom zaposjedne putni pravac koji predstavlja jedinu vezu između Husein-pašine vojske na Grahovcu i Hercegovine. Zaposjedanjem ovog prostora, osmanske trupe našle su se u okruženju. Već 30. aprila uveče Husein-paša je shvatio da se nalazi u klopci. I umjesto da organizuje odbranu, on povlači potez zbog kojeg će izgubiti bitku – naređuje hitno povlačenje s Grahovca u pravcu Klobuka. Husein-paša je računao da će naglim pokretom iznenaditi Crnogorce i uspjeti da se izvuče iz obruča. Do pokreta osmanskih snaga dolazi u ranim jutarnjim časovima 1. maja (13. maja po novom kalendaru). Njihov pokušaj proboja je odmah primijećen, jer je pravac kojim se osmanska vojska povlačila bio zaposjednut od strane Crnogoraca. Time je otpočela odlučujuća bitka. Našavši se na udaru Crnogoraca, manji dio osmanskih snaga pružao je žestok otpor, dok se veći dio panično povlačio. Trijumf crnogorske vojske bio je potpun. 

Sjutra čitajte nastavak serije tekstova o Knjazu Danilu I Petroviću Njegošu

Send this to a friend