Jugoslavija se raspada u krvavom ratu, a mjesta u velikoj sali Studentskog kulturnog centra u Beogradu gotovo da nema: na svakih sedam minuta, na sceni je novi govornik.
Aprila 1992. održan je prvi u nizu razgovara u ciklusu Druga Srbija koji je organizovao Beogradski krug – organizacija književnika i drugih intelektualaca, formirana dva mjeseca ranije.
Povezivala ih je ideja otpora prema „mržnji, etničkom čišćenju, ratnohuškačkoj retorici, razaranju i nasilnom premještanju stanovništva“, navodi se u zborniku radova Druga Srbija.
Počeo je rat u Bosni i Hercegovini, godinu dana ranije Hrvatska i Slovenija su proglasile nezavisnost, a nacionalistička retorika se, kako kažu za BBC nekadašnji članovi Beogradskog kruga, sve više širila.
Među govornicima su bili književnici, naučnici, slikari, filmski i pozorišni reditelji, glumci, prisjeća se Filip David, jedan od osnivača organizacije koja je u jednom trenutku imala oko 300 članova.
„Zalagali smo se za drugačiju Srbiju koja se ne miri sa zločinima“, kaže David.
„Možda vam se učini da to nije veliki broj, ali jeste, jer su to bila imena koja su nešto značila, bio je to otpor prema svemu što se dešavalo u sredini u kojoj smo živjeli“, objašnjava on.
Jugoslavija se raspada u krvavom ratu, a mjesta u velikoj sali Studentskog kulturnog centra u Beogradu gotovo da nema: na svakih sedam minuta, na sceni je novi govornik.
Aprila 1992. održan je prvi u nizu razgovara u ciklusu Druga Srbija koji je organizovao Beogradski krug – organizacija književnika i drugih intelektualaca, formirana dva mjeseca ranije.
Povezivala ih je ideja otpora prema „mržnji, etničkom čišćenju, ratnohuškačkoj retorici, razaranju i nasilnom premještanju stanovništva“, navodi se u zborniku radova Druga Srbija.
Počeo je rat u Bosni i Hercegovini, godinu dana ranije Hrvatska i Slovenija su proglasile nezavisnost, a nacionalistička retorika se, kako kažu za BBC nekadašnji članovi Beogradskog kruga, sve više širila.
Među govornicima su bili književnici, naučnici, slikari, filmski i pozorišni reditelji, glumci, prisjeća se Filip David, jedan od osnivača organizacije koja je u jednom trenutku imala oko 300 članova.
„Zalagali smo se za drugačiju Srbiju koja se ne miri sa zločinima“, kaže David.
„Možda vam se učini da to nije veliki broj, ali jeste, jer su to bila imena koja su nešto značila, bio je to otpor prema svemu što se dešavalo u sredini u kojoj smo živjeli“, objašnjava on.
Kako nastaje Beogradski krug?
Osnivačka skupština Beogradskog kruga održana je 16. januara 1992. u Studentskom kulturnom centru.
Među prisutnima je pored pozvanih bilo i „nepozvanih prijatelja ali i nepoznatih osoba“, zapisao je Pavle Ugrinov u memoarskoj knjizi Nulta egzistencija 1946-2006.
Tog zimskog dana nigdje nije bilo ključa od glavne sale, nedostajale su stolice, glavni organizator centra se nije pojavio, a u masi ljudi najviše je bilo mladih, navodi dalje Ugrinov i dodaje da se osnivačka skupština ipak održala.
„Kada je krenula ta asocijacija nezavisnih intelektualaca nismo imali jasan i čist politički program, ujedinilo nas je suprotstavljanje režimu Slobodana Miloševića i to smo stavili u prvi plan“, priča David, jedan od osnivača.
Tri mjeseca kasnije, počele su tribine i sesije u istom prostoru, koje su se održavale svake subote.
„Mi smo hteli jedno demokratsko društvo i sve što to nosi sa sobom – podjelu vlasti, slobodu medija, pluralizam, to je bio cilj. Takve su bile rasprave i teme – rat, odnosi u regionu, poboljšanje tih regionalnih odnosa“, priča Ivan Vejvoda, još jedan od suosnivača Beogradskog kruga.
Ovim sastancima nekoliko puta prisustvovao je i Dejvid Filips, direktor Instituta za izgradnju mira i studije ljudskih prava na Univerzitetu Kolumbija.
Iako se divio njihovom trudu i angažmanu, smatra da oni, ipak nisu mogli da promjene zvaničnu politiku tadašnjeg političkog vrha.
„Oni su se zalagali za mir i dijalog što je bilo u suprotnosti sa ciljevima vlasti koja nije marila za razgovor i primirja“, kaže Filips.
Bile su to „mračne devedesete“ i zato je bilo važno suprotstaviti se, smatra Filip David.
„Pojedinac mora da se suprotstavi, udruživanje u neku grupaciju je važno, ne možete biti nezainteresovani, a javna ste ličnost. Ličnost iz javnog života, koja samo posmatra rat u kome su stradali mnogi nevini ljudi, djeca, starije osobe – pa taj je bio neka vrsta ‘čudovišta’“, dodaje sagovornik BBC-ja.
Ali, kako kaže, nije na njemu da sudi.
Ivan Vejvoda napominje da režim jeste bio represivan, da su tajne službe vršile pritisak i represiju nad pojedincima, ali da im ipak niko nije branio da se sastaju.
„U potpunosti smo bili ubijeđeni da taj rat ne vodi ničemu, da je to katastrofa za Srbiju, za ono što je tada bila SRJ i za cijeli region“, dodaje on.
Filip David se prisjeća i da su mu tih dana prilazili ljudi koji su mu govorili „ja sam sa vama, saglasan sam„, a bilo je i onih „koji su stalno govorili da tu dolaze na terapiju, jer su se ljudi tada loše osjećali“.
Koliki je uticaj Beogradskog kruga, pak, ne može sa sigurnošću da ocijeni.
„Nisam siguran, bila su takva vremena da je većina intelektualaca podržavala taj režim u kome smo živjeli i mi smo htjeli da se ogradimo.
„Nismo željeli da uđemo u neku partiju i htjeli smo da pokažemo da smo nezavisni u odnosu na njih“, priča David.
Hrvatska: Sitni pokušaji, kontrola medija i jaka propaganda
Bilo je pokušaja da se nešto slično formira u Hrvatskoj, ali je u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici vladala jaka slika da je Hrvatska napadnuta i da oni koji tu poziciju žrtve dovode u sumnju jesu izdajnici, priča Žarko Puhovski.
„To su bili ljudi koji su se okupljali oko nevladinih organizacija, uz antiratni pokret i Hrvatski helsinški odbor“, dodaje.
Jedan od svijetlih primjera koje Puhovski izdvaja jeste susret hrvatskih i srpskih intelektualaca u Zagrebu 1993. godine.
Iako nije bilo većeg efekta, ističe da je to bio pozitivan šok za javnost zato što je i u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, vladala propaganda i kontrola državnih medija.
On smatra da je u takvoj atmosferi teško bilo privući veliki broj intelektualaca i intelektualki za aktivnije djelovanje.
Među rijetkim hrvatskim medijima koji nije pratio državni politički narativ bio je Feral Tribjun (Feral Tribune).
Ono po čemu je postao poznat jesu satirične naslovne strane, a pružao je prostor mnogim novinarima, urednicima i kolumnista koji su u drugim medijima dobili otkaz ili su bili marginalizovani.
List su pokrenuli Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić u Splitu, u ljeto 1988. godine.
Iako Split nije bio na neposrednoj liniji fronta, vladala je ratna atmosfera, te se ovaj trojac u njemu uvijek osjećao poput stranca.
„Mi smo se u Splitu uvijek osjećali kao da smo pali sa Marsa, nismo imali dodirnih tačaka sa njima, nisi na liniji fronta, ali su tu šverceri oružja i droge, a tu je desničarska atmosfera“, prisjetio se Viktor Ivančić za BIRN.
Poslije samo mjesec dana, list je zabranjen zbog satiričnog prikaz mitinga u organizaciji Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije, ali je sud odlučio da je satiri „zagarantovana sloboda mišljenja“.
Jedna od Feralovih poznatih naslovnica prikazivala je fotomontažu Franja Tuđmana i Slobodana Miloševića, predsjednike Hrvatske i Srbije, zagrljene polugole u krevetu.
Hrvatske vlasti su na to odgovorile mobilizacijom Viktora Ivančića, glavnog urednika lista, u hrvatsku vojsku.
Feral je gotovo do pred kraj devete decenije 20. vijeka bio glavno glasilo protiv tadašnjeg hrvatskog političkog vrha.
Usljed poreza i izgubljenih tužbi, ali i izostanka oglašavanja, Feral prestaje da izlazi 2008. godine.
Raspad SFRJ: Referendumi i krvav, građanski rat
Veliku ulogu u raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koju je činilo šest republika (Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Hrvatska, Slovenija i Crna Gora) odigrali su i referendumi.
Slovenija je 25. juna 1991. zvanično proglasila nezavisnost, sprovodeći odluku koja je donijeta na referendumu u decembru 1990.
Jugoslovenska narodna armija (JNA) izvela je tenkove na puteve i ulice širom Slovenije i pokušala da pod kontrolu vrati granične prelaze i aerodrome na kojima su postavljene slovenačke zastave i natpisi „Republika Slovenija“ ali se deset dana kasnije povukla.
Prvi oružani okršaj na teritoriji Hrvatske desio se na Plitvičkim jezerima, na Uskrs, 31. marta 1991, dok je nekoliko mjeseci prije toga došlo do sukoba između lokalnih Srbija i hrvatske policije, što je bio uvod u ratne sukobe 1991.
Godinu dana kasnije u Bosni i Hercegovini počeo je rat, gdje je stradalo najviše ljudi – oko 100.000, dok je raseljeno 2,2, milion ljudi, 1995. a Dejtonskim sporazumom konflikt je okončan.
I dalje ne postoji saglasje o tačnom danu kada je rat zaista počeo.
U decembru 1990. na prvim predsjedničkim izborima u Srbiji, pobijedio je Slobodan Milošević, lider Socijalističke partije Srbije.
Po raspadu SFRJ, formirana je Savezna Republika Jugoslavija, zajednica Srbije i Crne Gore, 27. aprila 1992.
Pet godina kasnije Slobodan Milošević postaje i predsjednik SRJ, na čijem čelu je bio sve do 24. septembra 2000.
‘Jedna druga Srbija’
Tokom devedesetih godina stalno se govorilo o „Prvoj“ i „Drugoj“ Srbiji, a podjele i različitosti među njima nisu izbledjele ni tri decenije kasnije.
„Prva Srbija njeguje tradiciju i insistira na jačanju nacionalnog identiteta, dok Druga Srbija insistira na zastarjelosti identiteta i suverenosti države“, kaže nekadašnji ministar kulture Simić.
Smatra da je „Zapad taj koji pravi podjele jer sve ono za šta se zalaže Prva Srbija narušava zapadnu strategiju i stoji na putu njihovog neokolonijalnog pohoda na ‘male’ narode“.
Jedan od osnivača Beogradskog kruga Filip David kaže da su ti napadi na „Drugu Srbiju“ zlonamjerne izmišljotine.
„Druga Srbija znači drugačija Srbija, a ne Miloševićeva“, ističe ovaj pisac.
Za Ivana Vejvodu, rasprave o podjeli Srbije su besmislene, jer smo, kako kaže, „svi ljudi iste zemlje, u kojoj smo rođeni, odgajani i kojoj želimo sve najbolje“.
„Optuživali su nas da smo strani agenti, da želimo da podredimo našu zemlju nekom vazalu – to nije tačno“, objašnjava Vejvoda.
Tri decenije kasnije, profesor iz Zagreba nema dilemu.
„Druga Srbija možda je i jedini bitan rezultat tog Beogradskog kruga i kao sintagma i kao bibliografska činjenica“, smatra Žarko Puhovski.
Gdje je Beogradski krug tri decenije kasnije?
Zavisi koga pitate.
Pisac Filip David kaže da se Krug poslije 1995. godine održavao u nekom obliku, ali da se i to kasnije raspalo.
„Radili smo ono što smo mislili da moramo, što je neka naša unutrašnja obaveza“, priča David.
Vremenom su se, kako kaže iscrpjeli i govornici, a neki ljudi su krenuli drugim putem, neki su se priključili političkim partijama.
„Poslije određenog perioda krenulo je ponavljanje, jedni druge smo uvjeravali u vrijednosti koje smo već dijelili“, priča Puhovski koji je nekoliko puta prisustvovao raspravama Beogradskog kruga.
Ipak, jednu stvar nisu dijelili – odnos prema SFRJ.
„Dio ljudi se osjećao jugonostalgičnim, dok su oni sa lošim iskustvom iz tog perioda smatrali da upravo oni koje vode tadašnje, nacionalističke, patriotske režime jesu prava posljedica te Jugoslavije koju prvi sa tolikom čežnjom pominju – to je bio jedini unutrašnji spor“, dodaje Puhovski.
Željko Simić, pak, smatra da se „Beogradski krug samo proširio i uvećao javni uticaj tako što su se mnogi njegovi članovi ‘preselili’ u druge, bezbrojne nevladine organizacije.
„Što se mene tiče, slobodno mogu da slave trideset godina kontinuiranog postojanja, a ne trideset godina od ‘nastanka’“, zaključuje Simić.
