Sead Vegara
Damir Latić pasionirani je kolekcionar vinila koji na sebi svojstven način pokušava da održi potražnju za pločama u Sarajevu. U razgovoru za Al jazeeru Latić govori o svom Udruženju, nekim davnim vremenima, ali i o budućnosti vinila.
Kada i zašto ste osnovali Udruženje građana “Monologa“ Vinil, zašto baš to ime i koji su vaši primarni ciljevi
Latić: Udruženje smo osnovali prije tri – četiri godine, tačnije 2015, kada je i vinil počeo da se pojavljuje ponovo na svjetskoj sceni. Osnovali smo ga prvenstveno zbog toga što kroz rock and roll okupljamo mlade i one koje vole muziku, ljude sa istim afinitetima, da se družimo, slušamo ploče i pričamo o muzici. Sve to u našim prostorijama u Jadranskoj ulici.
A što se tiče naziva to je ustvari pomalo smiješna priča. Isprva je trebalo da stoji “Moondog“, prema grupi koju volimo, ali je kolega koji je popunjavao papire nekim slučajem pogriješio i umjesto “Moondog“ stavio “Monologa“, pa nam se nije dalo baktati sa papirologijom. Iskren da budem, ni sam ne znam u šta će se razviti moj sadašnji “posao“ sa pločama koje izlažem i prodajem po marketima u Sarajevu. Trebao bi da se desi neki iskorak prema gore, naviše, da se malo bolje organizujemo… Ne znam. Vinil koji mi izlažemo, razmjenjujemo i prodajemo je stari, retro vinil, do devedesete. Međutim, pojavio se i novi vinil. Ne u smislu da se remasteruju stari albumi već nove grupe izdaju albume na vinilu, poput američke scene: “Black Keys“, “Killers“, “White Stripes“ i slično. U Beogradu i Zagrebu se već pojavljuju te ploče i one su skupe za naše tršište, oko 50 do 100 maraka.
Kakvo je uopšte stanje sa vinilom u Sarajevu i BiH? Da li se može reći da se vinil vraća i da su ploče ponovo u modi?
Latić: Sve su to iskoraci, “krikovi“ pojedinaca. Imate u Mostaru ljude koji su daleko ispred nas po tome šta nude, ali ne i po znanju. Nude mnogo i do mnogo toga mogu doći. Sarađuju sa Zagrebom, koji je po pitanju vinila 200 godina ispred nas. Postoji čovjek u Zenici, ljudi u Banjoj Luci koji se bave vinilom, i sve ih znam. Ali, ništa to nije spektakularno.
Slabo je to u ovim okvirima, pogotovo u Sarajevu zato što je puno ljudi koji su se bavili vinilom otišlo, a kolekcije su propale. Ljudi mistifikuju Miladina Šobića, Bolero, Zabranjeno pušenje, Elvisa J. Kurtovića. Ludi misle nema ploča, ali sve te grupe, njihovi albumi su izlazili na audio kasetama jer je Diskoton imao pogon za pravljenje audio kaseta u Pionirskoj dolini. Malo se vinila izdavalo i u suštini kaseta je i pred rat uzela primat nad vinilom na tržištu koje će kasnije preuzeti CD. Ne samo kod nas, već i u Britaniji. U Londonu je bio čuveni grafit „Tape killed the music“. Diskotonov vinil se proizvodio u Beogradu i to je dodatno otežavalo situaciju, te se više forsirala audio kaseta.
Kako i gdje nabavljate ploče?
Latić: Ploče koje ja nudim su one koje su izlazile ’70., ’80. i ’90. u Jugoslaviji i BiH. Nabavljam uglavnom iz kućnih kolekcija ljudi kolekcionara i imam ličnu kolekciju oko 1.000 komada. Ima dosta stvari koje ljudi ne znaju. Sve te ploče koje traže kod nas nisu izlazile u licencnom izdanju, tako da ima dosta ploča koje su veoma rijetke i izlazile su samo na američkom, engleskom ili njemačkom tržištu. Ima dosta preskoka među izdavanim albumima. Stereotipno među grupama, Stonesi ili Beatlesi, te naročito novi val, punk, to je slabo bilo praćeno u Jugoslaviji. I tada, u izdavačkim kućama su bili ljudi koji nisu poznavali rock and roll u distribuciji vinila, naročito u sarajevskom Diskotonu gdje je bio glavni Hamdija Salković „Frulaš“. Tada sam radio emisiju „Zvjezdana prašina“ sa Husom Vladovićem, i zvao me je čovjek koji je radio u Diskotonu kada bi dobio spiskove od Jugotona da mu odaberem šta je sada popularno u svijetu. Nisu imali pojma…
Neki izvođači i bendovi (strani), nisu nikada imali izdanja u BiH, tj. Jugoslaviji. Kada su uopšte ploče i vinil počeli izlaziti u BiH, te koja je bila Vaša prva ploča?
Latić: Svoju prvu ploču sam kupio 1969. godine. Bio je to prvi album Jimija Hendrixa „Are You Experienced“ I tada su bile dvije ili tri prodavnice u kojima su se mogle kupiti ploče. Nekada vjerovatno 1965/6. su i počele da se pojavljuju u Sarajevu, ako mislimo na rock and roll. Što se mene tiče, ja sam išao u Prosvjetinu radnju koja se nalazila na mjestu današnjeg Aspeka preko puta Narodnog pozorišta. U prizemlju su bili muzički instrumenti, a na spratu ploče. Dosta je dolazilo licencnih ploča, ali i originala.
Te originale je izdavala diskografska kuća Dum-Dum Indija i to su bile singlice, poput Moody Blues, Simon and Garfunkel, Chicago… Druga radnja sa pločama je bila u Unimi na mjestu današnjeg Azel Franca na Titovoj, i radnjica kod Hotela Central gdje se sada prodaje obuća. Jugoton će nekad otvoriti kod Slatkog ćošeta na Baščaršiji pradavaonicu, te naravno i kasnije odjel u Robnoj kući Sarajka.
Da li ima više interesanata na marketima u Sarajevu gdje izlažete ploče za domaću ili stranu muziku?
Latić: Podjednako je. Postoje periodi, recimo u ljeto, kada dijaspora dođe, ne možeš nanijeti svega. I ne možeš prodavati ono šta samo ti hoćeš. Ja kada bih se bavio samo onim što mene interesuje ne bih mogao opstati. Dijaspora kada dođe, njih nosi nostalgija za Zabranjenim pušenjem, Plavim orkestrom, Crvenom jabukom, Bijelim dugemtom, Filmom…, ali i za Mišom Kovačem, Novim fosilima, Jimijem Stanićem, Ivom Robićem. Meni kao rokeru to su bile marginalne grupe. A zapravo je čudan puls tržišta. Što se tiče strane muzike već smo kroz Facebook profil napravili plodno tlo za ljubitelje svih vrsta muzike i stranih bendova. Mogućnost gledanja na Youtubeu i društvenim mrežama veoma je približila sve te bendove mladim ljudima. Oni često znaju postaviti tako pametna pitanja, a ja ih znam uputiti na pravo mjesto i fascinirajuće je kako Sarajevo fabrikuje tako pametne naraštaje.
Prelaz između ploča i CD-a je napravljen sa audio kasetama, ali prema Vama, da li je bolji vinil ili CD?
Latić: Iskren da budem, kada se pojavio CD i ja sam prešao na novi medij. Ali se nisam riješio vinila. Početak vinila je bio fenomenalan. Fenomenalan! Tek kada se pojavio tzv. lažni, kineski vinil tada se sve počelo urušavati. Jedno vrijeme sam imao i CD shop pa sam avangardnu i modernu muziku imao na CD-ovima. Sada, godinama poslije, svi ti CD-ovi su postali smeće jer je zapis propao, izbrisalo se. Dok je sa pločama drugačije. Ploču Beatlesa iz šezdesetih i dan-danas možeš slušati, dok „sprženi CD“ od prije 10 do 15 godina više nije u funkciji. Još jedna stvar vezana za vinil jeste i vrsta tehnike, linija, gramofona i muzičkih stubova na kojem su se slušale ploče.
Ovdje u Sarajevu i BiH rijetki su bili pravi i kvaliteni muzički stubovi sa dobrim glavama i dobrim iglama za gramofon, te su se ploče i zbog toga oštećivale. U Beogradu i Zagrebu nije bio takav slučaj. I nije slučajno da se vinil vratio. Možda se opet nekad i CD vrati u modu. Sada su baš nedavno remasterizovali „London Calling“ od Clasha i to na duploj audio traci, 2 CD-a i duploj ploči. Vinil se vratio na velika vrata. Gotovo 70 posto svjetske muzičke proizvodnje je na vinilu, a 30 posto je na CD-u. Za nepovjerovati je.
Za kraj, Vaših TOP 5 najdražih albuma – ploča svih vremena koju su utjecali na Vas?
Latić: Uglavnom su prvi albumi najbolji. Drugi je obično “pođonjen“ onaj prvi, a na trećem se vidi da li će grupa opstati. Iz nostalgije bih stavio Hendrixa i „Are You Experienced“. Prvi album Led Zeppelina („Houses of the Holy“, op.n.) koji su Jimi Page i ekipa snimili za samo 24 sata sa dosta blues standarda, pa onda prvi album „Roxy Musica“ Bryana Ferryja kao spoj r’n’r i elektronike koju je ubacio Brian Eno. Pink Floyd i „Wish You Were Here“, te prvi album Clasha „The Clash“.
