Avanturama Podgoričanina pozavidio bi i Indijana Džons

Daleka indijska sela, vedre noći u pustinji, buđenje sa antilopama, ezgotične oaze… Iako zvuči, nije u pitanju scenografija za avanturistički serijal Indijana Džonsa, već samo djelić pustolovine Podgoričanina Dejana Denija Mitrovića. Svoje putešestvije započeo u decembru prošle godine kada je iz Kine otputovao za Vijetnam, obišao Filipine, Maleziju, Šri Lanku, da bi ga pandemija koronaviursa zatekla u misitičnoj Indiji. I dok su milioni stanovnika svijeta tokom “krize” bili u svojim domovima, provodeći jednolične dane u išekivanju novih informacija, Dejan je na drugom kraju svijeta živio život poput onog sa filmskog platna…

“Studirao sam u Šangaju i odatle je počelo moje putovanje. U decembru sam otišao za Vijetnam, pa se vratio u Kinu. Potom su uslijedili Filipini i trebao sam da se vratim u Kinu 2. februara nakon Kineske nove godine, al zbog Covida sam produžio putovanje mjesecima. Uslijedili su Filipini, Malezija, Šri Lanka i Indija gdje sam zaglavio, iako sam do tada uspijevao da uspješno bježim od virusa”, počinje svoju priču za CdM Mitrović.

Predivna noć u pustinji

Njegov avanturistički duh učio je svoje. Sa drugom Markom je napravio dogovor da Indiju neće napustiti ako makar jednu noć ne prespavaju u pustinji. Tako je i bilo. Međutim, nijesu očekivali da će sljedeće jutro uslijediti potpuni “lockdown” i da je vrag odnio šalu…

” Želja nam je bila da spavamo na pješčanim dinama i da jašemo kamile. Unajmili smo vodiča koji bi nas sačekao na željezničkoj stanici Jaisalmera i vodio u njegovo selo u pustinji. Plan je bio da se spava kod njega u tom malom selu sa njegovom dječicom, pa da idemo na kamilama i drugu noć spavamo na dinama. Tako smo i uradili. Upoznali njegovu dragu dječicu i imali srdačan doček od njegove žene. Uživali smo”, prisjeća se Dejan.

Sa njima su jeli iz iste šerpe, a u slobodno vrijeme bi se igrali sa mališanima i išli do obližnjeg sela kako bi se upoznali sa rođacima svog domaćina. Prvu noć u selu spavali su ispred kuće, gledajući zvijezde i slušajući životinje.

“Nakon doručka krenuli smo do marketa po nešto hrane i onda u pustinju. Stigli smo do kamila. Bile su veće nego što sam mislio. Popeo sam se na tu čudesnu životinju i krenuli smo do naše dine. Marko i ostali uputili su se kolima. Kada smo stigli, oni su već parkirali džip i spremali večeru. Predobra večera uz hladno pivo, vjerovali ili ne, koje je naš domaćin Om krišom uzeo za nas. Pijemo pivo, gledamo zalazak i spremamo krevete na vrhu dine”, priča Dejan.

Nebo puno zvijezda, noć prepuna zvukova koji nije mogao da zamisli. Veče je prošlo u brojanju zvijezda padalica i kvalitetnim filozofskim razgovorima.

“Dunuo je povjetarac i sa sobom odnio svu priču i bilo kakav zvuk. Ostali smo nijemi i gledali u zvijezde dok nismo zaspali. Ujutro nakon buđenja od jakog vjetra uputio sam se u šetnju po dinama. Šetao sam dosta dugo dok nisam naišao na oazu. Iza jednog žbuna punog drača sreo sam se oči u oči sa antilopom. Bilo je nevjerovatno. Prepala se i otrčala u krdo gdje ih je bilo desetak. Osvrnuo sam se i gledao gdje se nalazim. Osim antilopa vidio sam divlje kamile koje su svojim dugačkim vratovima uspijevale da jedu lišće sa grana u oazi. Poslije sat sam krenuo nazad, prateći sasušeno granje. Vidio sam da me traže, jer su mislili da sam se izgubio, nije me bilo tri sata”, priča Mitrović.

Zaglavljen u Nju Delhiju

Nakon impresivne noći stigli su u grad i shvatili su da je sve u blokadi. Nastupio je opšti haos. Vidjevši da šale više nema, uhvatili su posljednji voz iz pustinje koja se graniči sa Pakistanom.

“Nijesmo htjeli da ostanemo tu gdje ne žele da prime strance u hotelu. Jer kao što su Evropljani mislili da su azijati izvor Covida tako su i oni mislili za Evroljane. Putovali smo 20 sati posljednjim aktivnim vozom Jaisalmera do Delhija, jer su svi letovi uglavnom išli odatle. Za vrijeme putovanja desila se blokada jer je voz krenuo u 16h sati, a blokada je nastupila od ponoći. Stigli smo u Delhi oko 13 sati u grad od 20-25 miliona ljudi u kojem nije bilo nigdje nikoga. Eh, ljudi moji to je bio prizor za vidjeti. Delhi bez ljudi i čistog vazduha”, priča on.

Tu se zadržao oko desetak dana. Boravio je u dijelu Delhija- Paharganj, gdje je bila i grupa zaglavljenih turista.

“Pogubljeni Englez, par Njemaca, naš cimer Juri iz Rusije i jedan Italijan. Zajedno smo obilazili ambasade i trazili rješenje kako da izađemo iz zemlje. Čudno je bilo vratiti se hostel gdje je i najmanji kašalj baca sumnju da imaš koronu. Marko je imao temperaturu i bio se prepao da je zaražen. Mjerio sam mu pet-šest puta dnevno temaraturu. Onda je stigao poziv da imam mjesto na bugarskom avionu za Sofiju. Marko je ubačen na Lufhanzin prvi let, a ja na bugarski od strane predstavnika Hrvatske ambasade u Delhiju, savjetnika Daniela Ridziskog, koja ljudina”, kaže on.

Na aerodromu je upoznao Crnogorce Bojana i njegovu djevojku, te nekoliko Hrvata. Svi su bili, kako kaže, vesela raja. Igralo se i pobjedničko crnogorsko kolo. Međutim, nakon nekoliko sati čekanja obavijestili su ih da je let otkazan navodno zbog neplaćenih taksi. Svi se vraćaju u hostel i tu provode narednih nekoliko dana. Ponovo im je ponuđen let, a nakon dolaska na aerodrom ih obavještavaju da ne mogu da se ukracaju jer nijesu državljani EU. Sve je bilo, kaže, kao na filmu.

“Sprijateljio se sa načelnikom vatrogasnih jedinica u Delhiju u čijem hotelu smo i bili, tačnije hotelu njegovog sina. On nas je nešto silno zavolio. Tako da smo svaku noć slavili zivot uz fino jelo i čašicu alkohola. Nekada bi službenim džipom pod rotacijom išli bi od jedne do druge vatrogasne stanice, uz naravno salutiranje vojnika koji su čuvali barikade. Volio je da se hvali akcijama u kojima su učestvovali, ali isto tako je volio druženje. Nikad se ne mogu dovoljno zahvaliti njemu Generalu Muhamedu”, prisjeća se on.

Tada su Crnoj Gori počeli da se otkrivaju prvi slučajevi korone, zbog čega se kod njega po prvi put rodio strah. Bojao se za svoju porodicu i pomislio da bi volio da je sa njima. Pomoću crnogorskog konzulata u Frankfurtu uspio je da kupi kartu do tog njemačkog grada. Mohamed ga je, teška srca, ispratio kako dolikuje – uz rotacije i čašicu alkohola.

Onda su na aerodromu uslijedile nove komplikacije, budući da nije EU građanin, a Šengen zona je van snage.

“Zahavljujći našem depašeu u Ambasadi u Beogradu Zijamu Likoviću i našem konzulatu u Frankfuru uspio sam da se ukrcam, poslije mukotrpnih pregovora. Koje olakšanje. Ne vjerujem da sam ušao. U Frankfurt sam stigao u posljednjoj sekundi na Vladin avion za Crnu Goru, jer je to bio jedini način da se vratim kući. E, sada se stvarno igralo pobjedničko crnogorsko”, zaključuje on priču za CdM.

Jovana Lasica