Cetinjanka i pored fizičkog nedostatka srećna i uspješna

Dvadesetdvogodišnja Cetinjanka Lidija Borilović koja je sa 17 godina ostala bez dijela desne ruke uprkos svemu je srećna i uspješna i nikada nije odustala od svojih ciljeva.

U razgovoru za Radio Cetinje prisjetila se bolnih trenutaka, kada je prije pet godina, na radnom mjestu, jedan pogrešan potez promijenio njen život.

“To što mi se desilo promijenilo je moj život za 180 stepeni, jer se sve desilo iznenada. Nakon hitne operacije u Beogradu i povratka na Cetinje, bilo mi je izuzetno teško, mada u početku nijesam bila ni svjesna u potpunosti što se desilo samnom. Poslije početnog šoka, kako je vrijeme prolazilo, počela sam polako da se oporavljam i da prihvatam realnost i svoj invaliditet”, kaže Lidija.

Najteže joj je bilo iščekivanje.

“Razmišljala sam kada se vratim kući kako ću biti prihvaćena, da li će me ljudi gledati drugačijim očima. Međutim, to se nije desilo, prevashodno mislim na one koji su mi dragi. Moj strah se pokazao neopravdanim. U početku nijesam puno izlazila iz kuće, ali kasnije, malo po malo, uključivala sam se u društveni život”, ističe Cetinjanka-.

Za potpuni mentalni oporavak, kako ističe, nije joj trebalo puno vremena, naglašavajući da je presudnu ulogu odigrala njena ogromna volja.

“Ako sebi ponavljate da ste vi jednako važna osoba kao i svi ostali, onda to znatno skraćuje vrijeme prihvatanja sebe. Zahvaljujući mojoj velikoj želji i volji da nadoknadim invaliditet, brzo sam se rehabilitovala i počela sam da obavljam sve poslove kao i ranije. Kada sebe istinski prihvatite, onda ste već na pola puta”, navodi hrabra Lidija.

Uprkos svemu, Lidija nikada nije odustala od svojih ciljeva.

“Bitna je volja, a kod mene ona nikad ne manjka. Moja porodica i prijatelji su me uvijek podržavali, njihova podrška mi je puno značila da se izborim sa teškim trenucima koji su, na sreću, sada iza mene”, smatra Borilović.

U međuvremenu, pronašla je posao u Udruženju paraplegičara Cetinje, ističući da joj je upravo taj angažman puno pomogao na sociološkom i psihološkog planu.

“Tamo sam upoznala puno dragih ljudi sa kojima sam prijatelj. U Udruženju paraplegičara radim već godinu i šest mjeseci, a oni su mi omogućili da naučim neke poslove u Štamariji Obod i Opusu -3, kao i određene administrativne poslove. Sada pohađam obuku na pripremi dizajna i štampe, a nakon toga, očekujem da ćemo pokrenuti socijalno preduzetništvo, baveći se uslužnim djelatnostima – kopiranjem dokumenta, koričenjem, plastificiranjem, kao i izradi propagandnog materijala. Od ovog projekta imam velika očekivanja, prvenstveno da se od svog rada sami finansiramo i zaista očekujem podršku loklane uprave”, kazala je Borilović.

Ona ističe da invaliditet ne smije da bude prepreka na putu ka sreći, smatrajući da se trud, rad i ogromna lična borba uvijek na kraju isplate.

“Ono što je najvažnije, osjećam se veoma zadovoljno, sa puno planova i ciljeva koje želim da ostvarim. Poručila bih svim ljudima koji imaju invaliditet, naročito mladim osobama, da se ne predaju, da uvijek gledaju naprijed, da rade na sebi. I da uvijek imaju na umu – da je jedino važno kakva ste osoba, a ne koji su vaši fizički nedostaci”, zaključuje Borilović.