U najdubljem dijelu unutrašnjosti Bokokotroskog zaliva, preko puta Baošića, na dubini od 50 i nešto više metara, na pješčanom dnu i danas leži dvadesetak jedrilica, potonulih 1977. godine u strašnoj oluji koja je iznenada udarila u sred regate Jedriličarskog kluba ,,Jugole Grakalić“, piše portal Herceg Novi Cool.
Na svu sreću, niko tada nije stradao, iako je cijela flota drvenih jedrilica potonula.
Često se piše o potonulim brodovima iz raznih epoha i pričama koje te olupine sa sobom nose. Nerijetko su te priče ogrnute velom tragedije, misterije ili u najmanju ruku raznim nagađanjima o situacijam zbog kojih su završili nadnu mora. Te olupine, ukoliko nije riječ o nekoj nesreći koja može da izazove prirodnu katastrofu, interesante su i kao ronilačke “pošte“, jer se na njima formira vještačka hrid i pretvaraju se u stanište podvodnog života.
U Boki ima dosta takvih “pošti“ i dosta se o tome pisalo, ali malo ko je ikada pomenuo potonuće cijele jedne flote i to ne u antičkim vremenima, niti u nekim ratnim, nego prije 40 godina, piše ovaj portal.
“To je bio avgust 1977. godine. Potonule su sve drvene jedrilice – balastne koje nijesu imale kesone. Poslije toga više nije bilo u klubu tih klasa“, prisjeća se Jovica Rašović situacije sa klupske regate koja se održavala u tjesnacu ispred Baošića.
Regata je krenula kao i svaka. Iz kluba na Škveru ka Baošiću je zorom krenuo tegalj u kojem je od namjlađih do odraslih i seniora na stelama i peticama, bilo ukupno oko 30 jedriličara.
Regata je startovala na vrijeme i sve je proticalo uobičajeno. Naš poznati muzičar Antonije Pušić, alijas Rambo Amadeus je bio jedan od mlađih učesnika regate. Međutim, vrijeme nije bilo baš uobičajeno za avgustovski dan.
“Duvao je neki mali vjetar, po kome smo se vukli po Baošićkom zalivu. U sred regate vjetar je potpuno stao. Nebo je od sivo-plavog postalo svjetlo sivo. Djelovalo je kao da se sve zaustavilo. Nekoliko minuta poslije toga crna zavjesa, uz lomljavu koja se čula, vodenu prašinu i jedrilice koje se propinju i posrću po moru, na kraju uz glisiranje uronivši pod vodu i ostavljajući posade da se spašavaju hvatajući se za neke pajule, s obzirom da je starije bilo sramota nositi pojas za spasavanje. Mi mlađi smo morali. Taj vjetar kad je došao do jedrilice, udario nas je kao brzi voz, kotroljajući nas jedno dva-tri puta kroz vodu, dok nijesam uspio da zaustavim jedrilicu da se ne kotrlja dalje, uhvativši se za ručke od kadeta, na strani privjetrine. Vodena prašina je bila toliko gusta da nije moglo da se diše. Spasio sam se jer sam postupio onako kako me je instruktor učio, pokojni Stevo Kovačević za kojim, dok ovo pišem, moram da pustim jednu suzu, jer je on bio naš otac i majka i bog dolje na klubu”, ispričao je Rambo.
Na obali je tek nastao haos jer je jedno dijete iz Baošića Marko Popović, nestao i nijesu ga mogli naći. Srećom, njemački nautičari pokupili su ga sa svojom jahtom i prebacili na ostrvo Sveti Marko.
Prema riječima Jovice Rašovića, jedine dvije jedrilice koje su ostale netaknute bile su “kadet“.
“Sve ostalo je završilo na dnu mora. Srećom niko nije stradao, što je stvarno nevjerovatno. Cijeli dan je bilo olovno vrijeme, nijesam nikada vidio tako nešto, bez vjetra i bez sunca, samo oblaci koji ne mrdaju i bila je ista boja i mora i neba. U jednom momentu je samo došla zavjesa i vjetar koji je pokidao sve vezove barki“, priča Rašović.
Riječ je o tada popularnim takmičarskim jedrilicama L5 ili “petica“, koja je bila nacionalna klasa u jedrenju iz vremena prije plastike. Uz “kadete“ i “stele” one su predstavljale osnovnu bazu jedriličarskih klubova u Boki. Sjevernije na Jadranu bilo je još i jedrilica “finn“ i “leteći Holanđani“.
“To su jedrilice koje su se koristile prije nego su stigli “laseri“, “470“ i “optimisti“ koji su imali kesone i koji plutaju kad se prevrnu, a kadeti, stele i petice, jer su to bile drvene jedrilice sa olovnom kobilicom i nisu imale balastne tankove i sve je pošlo na dno u tjesnacu ispred Baošića, gdje i dan danas leži u mulju“, objasnio je Rašović.
