Čovjek koji je znao magiju vode
Sponzorisano

Piše

Marija Jevrić

Na izvorištu Bolje sestre, krajem januara 2019. održan je okrugli sto na temu „Zaštita izvorišta od izazova 21. vijeka“, o čemu će detaljnije biti riječi u 4. broju časopisa „Vode Crne Gore”. Međutim, glavne činjenice iznijete na okruglom stolu, kao i zaključci koji su proistekli iz diskusija, podstakli su me da čitaocima časopisa ponudim uvid u jedan drugačiji način promišljanja problema vezanih za ovu temu. Cilj ovog teksta je da zainteresovane čitaoce ukratko upoznam sa idejama čovjeka koji je nedovoljno poznat naučnoj i stručnoj javnosti, a imao je nadimak – Čarobnjak (za) vode.

Viktor Šauberger (1885-1958, Austrija) potekao je iz ugledne austrijske porodice čiji su svi članovi imali visoko obrazovanje. On je izabrao drugačiji put – capire e copiare (kapiraj i kopiraj), što je značilo: razumijevaj prirodu i principe koje zapažaš u njoj, a zatim preslikaj/primjeni te iste principe na sve aktivnosti kojima utičeš na nju. A razumijevanja nema bez dugotrajnog posmatranja, ispunjenog mirom i dubokim prisustvom; bez osjećaja zajedništva, bolje reći jednine, sa prirodom – a taj osjećaj jeste imanentan ljudskom biću. Znajući to, ovaj genijalni čovjek – naučnik, izumitelj, inovator, filozof, pisac…, umjesto akademske karijere izabrao je profesionalni put šumara. Svoj radni vijek proveo je u prelijepim šumama Holcšlaga, posmatrajući prirodne fenomene, biljke, životinje, a najviše i najčešće – vodu! Rijeke, potoke, jezera, vodopade, bujice, izvore…

Kada neku pojavu posmatramo prožeti duhom (dubokim prisustvom), javlja se istinsko razumijevanje te pojave koje nadilazi sakupljanje naučnih činjenica i zakona. Tako je i Šauberger dolazio do svojih spoznaja, otkrića i izuma. Posmatrajući vodene tokove, otkrio je dva oblika kretanja u prirodi: jedan prema spolja, koji se koristi za slamanje (eksploziju, cijepanje) i drugi – prema unutra, koji priroda koristi da nešto izgradi i energizuje (implozija).

Pažljivim posmatranjem pastrmke dok pliva uzvodno, savlađujući i slapove visoke po 50m, shvatio je da za prenos tereta duž riječnog toka nije bitna njegova masa, već oblik, doba dana i mjesečeve mijene.

Međutim, ne izneneđuje činjenica da su njegova istraživanja naglo prekinuta, a dokumentacija o pronalascima zaplijenjena, pod uticajem moćnih industrijskih i tehnoloških lobija. Uplašili su se za svoj profit i zasmetao im je čovjek koji je dokazao da energije ima dovoljno u prostoru oko nas i da se ona može dobiti lako i nedestruktivnim metodama.

“Naučnici bi trebalo da se odreknu svih ideja nasilnog cepanja atoma da bi dobili besplatnu energiju koja se pri tom oslobađa… Više energije je uskladišteno u svakoj kapi dobre izvorske vode nego što to može da proizvede prosečna električna centrala. Ove energije se mogu generisati lako i gotovo besplatno ako pratimo stazu koju nam Priroda stalno pokazuje i napustimo ćorsokake konvencionalne tehnologije.”

Njegove riječi napisane tridesetih godina prošlog vijeka ostavljaju jak utisak na svjesnog čitaoca, tim prije što su i danas aktuelne i istinite:

“Danas je sve više ljudi koji imaju potrebu da žive prirodno. Ova težnja za jakom, mirnom i zdravom Prirodom je neizbežni simptom današnjeg doba i protivtežnja neznalačkoj civilizaciji koju pogrešno opisujemo kao kultura. Današnja civilizacija je kreacija arogantnog čovečanstva, koje se ne zanima za pravo delovanje Prirode, i koje je stvorilo svet lišen smisla i osnove. Sada Priroda preti da nas uništi, jer je čovek svojim ponašanjem i delima – on koji je trebalo da je njen gospodar – poremetio njeno urođeno jedinstvo. Odrođeno od Prirode, čovečanstvo ne razume vodu iz koje izvire sav život. Ono veruje da ukidajući vodi njena prava i prinuđavajući je da teče po našim zakonima, ona može da izgradi energije koje se razvijaju iz mrtvih ostataka nekadašnjeg života.
Voda je krv života…a svaki vodotok arterija samog Života, arterija koja stvara svoj put da bi širila svoju pradavnu životnu silu kroz zemlju… čovek neprekidno čini najluđu zamislivu stvar pokušavajući da reguliše ove vodotoke svojim nasipima, čime utiče na tok mehanički umesto da uzme u obzir činjenicu da je sama voda živ entitet.”

Šauberger je upozoravao na opasnosti sterilizacije vode za piće, a poražavajuća slika opšteg zdravstvenog stanja današnjeg društva dokazuje da su se njegove najcrnje slutnje obistinile:

“Nesrećnici koji su primorani da iz godine u godinu piju sterilnu vodu treba ozbiljno da razmisle kako će na organizam delovati voda kojoj je hemijskim jedinjenjima nasilno uklonjena njena prirodna sposobnost da stvara život. Sterilisana i fizički uništena voda ne samo što dovodi do fizičkog propadanja, već i do pojave mentalnog pogoršanja i shodno tome do sistematske degeneracije čovečanstva i ostalih oblika života. Teško da postoji grad gde voda nije dezinfikovana ili sterilisana uz dodatak hlora, jedinjenja srebra ili zračenjem. U svim ovim procesima stvara se nascentni kiseonik koji uništava sve žive mikroorganizme,. Ako se tako tretirana voda stalno pije, onda se isti proces koji želimo da postignemo kroz sterilizaciju vode mora odigrati i u našim telima. Strašne posledice mogu nastati iz stalne konzumacije takve vode – razni oblici bolesti koje zbirnim imenom nazivamo kancer, a čije je progresivno širenje očigledno. Relevantni statistički podaci jasno otkrivaju da je kancer najzastupljeniji u onim oblastima gdje nema dobre, kvalitetne izvorske vode. Čak i na takvim mestima gde je izvorska voda još uvek dobra i zdrava, ona će se pogoršati kao rezultat toga što se prenosi cevima koje su nekada duge stotinama kilometara.
Prilikom transportovanja vode cevovodima, a pogotovo kroz njen prolaz u cevima sa lakat krivinama, voda se „traumira” i menja svoje osnovne informacije. Što je voda lošijeg kvaliteta, to organizmu treba više energije za njeno molekulsko prestrukturiranje, tako da mu ostaje manje energije za druge važne životne procese, što slabi otpornost organizma i čini ga podložnim bolestima.”

Čarobnjak (za) vode je na osnovu svog dubokog razumijevanja prirode (i) vode patentirao uređaj koji vodovodsku vodu pretvara u zdravu, izvorsku vodu. Zagovarao je prirodne načine regulisanja rijeka. Smatrao je da se rijeka može i mora regulisati iznutra – ređanjem kamenih blokova po sredini korita tako da privuku vodu prema središtu riječnog toka. Bio je protivnik kanalisanja rijeka na način da se obala učvršćuje kamenim nasipima i utvrdama. Kada je šuma na obalama rijeke Rajne posječena, a rijeka kanalisana, nivo vode je opao i ona se zamutila, a prethodno je bila kristalno čista. Mulj je začepio korito pa je voda počela da otiče u okolno područje i štetno utiče na vegetaciju i usjeve. Iako je ponudio rješenje uz naučno potkrijepljene dokaze za svoje tvrdnje, gradske vlasti ostale su pri zastarelim metodama.

Ono na što bi čitaoci mogli posebno obratiti pažnju, to je Šaubergerov opis ispravne konstrukcije vodovodne cijevi. Takva cijev omogućila bi dvostruko spiralno kretanje vode u njoj, što odgovara prirodnom načinu kretanja vode. Osim toga, u ovako konstruisanim cijevima postiglo bi se prirodno samoprečišćavanje vode, a zbog ubrzanja čitavog tijela vode, bilo bi moguće prenositi veće količine vode nego na dosadašnji način.

Šauberger je smatrao da treba prekinuti sa proizvodnjom uređaja koji rade na principu eksplozije i cijepanja atoma, i početi sa proizvodnjom onih koji rade na principu implozije. Osmislio je mašine koje su doprinjele boljem tretmanu tla, kao npr. centripetalni plug u zemljoradnji. Međutim, proizvođači vještačkog đubriva suprotstavili su se masovnoj proizvodnji takvog pluga jer bi on zaustavio korišćenje opasnih hemikalija na poljoprivrednim površinama i na taj način direktno uticao na smanjenje ogromnog profita koji se i danas ostvaruje prodajom ovih otrovnih supstanci.
U navedenim primjerima, koji su samo mali dio bogate Šaubergerove intelektualne i inovatorske zaostavštine, uočava se isti obrazac karakterističan i za savremeno društvo – profit je važniji od svega. Od strane više učesnika ove naučne rasprave održane na izvorištu „Bolje sestre” potencirana je zabrinutost ljudskim aktivnistima koje mogu ugroziti ovo važno izvorište za građane na Crnogorskom primorju i našu najznačajniju privrednu granu-turizam. Nekontrolisana, tj.nelegalna ekspolatacija šljunka iz korita rijeke Morača, u neposrednoj okolini izvorišta „Bolje sestre”, stalna je prijetnja kvalitetu i kapacitetu izvorišta. To je činjenica na koju Regionalni vodovod i stručna javnost već godinama upozoravaju u cilju institucionalnog upravljanja i ovim izazovom. Naša zajednička obaveza prema budućim generacijama je da sačuvamo životnu sredinu i resurse od sadašnjih, posebno nekontrolisanih, privrednih aktivnosti.

“Uprkos njegovoj navodnoj visokoj tehnološkoj kulturi, civilizovani svet je dotakao etičko dno da je postalo nemoguće ne uvideti kako je njegovo telesno i moralno posrnuće ništa drugo do progresivno kulturno poništavanje.”

Po čemu se Šauberger razlikuje od drugih naučnika koji su se bavili izučavanjem prirodnih pojava, a čija imena su danas mnogo poznatija od njegovog? To je svakako njegov holistički pristup razumijevanju prirode i prirodnih zakona. Priroda djeluje kao cjelina i ako je jedan dio nje ugrožen, to se reflektuje na sve ostale djelove cjeline. Smatrao je da je planeta Zemlja živi sistem čiju prirodnu ravnotežu može narušiti neplansko i nekontrolisano korišćenje prirodnih resursa. Nažalost, od Dekarta i Njutna do današnjeg dana, redukcionizam ostaje vladajuća naučna paradigma i društvo istrajava na tome. Redukcionizam pojednostavljuje i osiromašuje objašnjenje pojava, svodeći ga na analizu djelova cjeline, a (prirodna) cjelina je uvijek više i drugačije od sume njenih djelova.

Redukcionističko/mehanicističko shvatanje cjeline, univerzuma, života, prirode, vode, čovjeka… je ono što um kao mašina može da procesuira na osnovu zadatih (poznatih) činjenica. Nasuprot tome, holistički pristup podrazumijeva prvenstveno polazište da čovjek nije samo um, da je daleko više od toga. Oni pojedinci koji aktiviraju i ostale aspekte svoje ljudskosti/božanstvenosti, mogu doći do spoznaja koje prevazilaze poznato, prave proboje u novo (nepoznato) i na taj način mijenjaju svijet na bolje.

Šauberger je bio neko ko je uspio da zađe iznad uma (koji analizira, secira, razdvaja, klasifikuje…) i sagleda stvarnost na cjelovit, sveobuhvatan i plodan način. Zato je razumio da je čovjek nerazdvojiv od prirode, i tek kad postigne usklađenost sa prirodom, može napredovati u etičkom smislu.

O važnosti kvalitetne vode za piće, posebno iz karstnih izvorišta kakvo je „Bolje sestre”, učesnici okruglog stola govorili su posebno ubjedljivo i energično, budući da je takvih izvora na svijetu sve manje, a Crna Gora kao da još nije svjesna kakvo bogatstvo ima. Ono što zabrinjava i poziva na oprez, to je karakteristična osjetljivost i povredljivost takvih izvora, što upućuje na zaključak da je njihova sistematska zaštita neophodna i neodložna. I dok je na globalne klimatske uslove teže uticati, trebalo bi se zapitati da li je struka (i zakon) nemoćna da utiče i na lokalne faktore i njihove moguće pogubne posledice. Ako u XXI vijeku ne mozemo upregnuti znanje i institucije da sinergijski rade na otklanjanju ovih (i laiku jasnih) prijetnji zdravlju ljudi, onda smo dozvolili ono sto je Šauberger nazivao „naučnim saučesništvo” u zločinu nad vodom i Prirodom.

“Poremećaji unutrašnjih i spoljašnjih usklađenosti sa prirodnim zakonom dovode do poremećaja samih temelja svih životnih stvaralačkih procesa. Nestajanje vode ili njena materijalna transformacija je veoma ozbiljan znak upozorenja, jer ako se njena unutrašnja struktura i sastav promene, onda joj se menja i karakter, a time i karakter svih oblika života, uključujući i čoveka. Pad kvaliteta raznih oblika vegetacije, kvalitativno pogoršanje najvećeg biljnog organizma – šume – i povećanje fizičkog i moralnog zastranjivanja čovečanstva jednostavno su logični i dosledni simptomi poremećaja fizičkog sastava vode i narušavanja geosfere do čega je dovela čovekova podrivačka aktivnost na organizam zvani Zemlja.
Odluka da li ćemo krenuti potonjim putem kolapsa ili se spasiti tik pred samouništenje – nalazi se samo u nama, ili političarima i naučnicima koji su na sebe preuzeli zaista zaprepašćujuću odgovornost. Međutim, oni ne uzimaju u obzir ozbiljnost situacije i ne mogu da ponude bilo kakvu zaista delotvornu pomoć u spasenju, pošto iz sebičnih pobuda nastavljaju da se čvrsto drže svojih dosadašnjih pogleda i stavova” – riječi su Šaubergera iz 1933. godine.

Zapitajmo se da li se nešto suštinski promijenilo u ovom smislu za 85 godina, da li je ljudsko društvo stvarno napredovalo.

Za čudo, Šauberger je pogriješio samo u jednom – budućnost čovječanstva je zamišljao mnogo vedrije: „…u ne tako dalekoj budućnosti ljudi će postati slobodni i naučiti da razumeju pra-svrhu života kroz vlastita opažanja i uvide. Sredstva su uvek nadohvat ruke za čovečanstvo oslobođeno mrske, proklete pohlepe i materijalnog ropstva čija je velika većina postala žrtva i u čiju smo zamku uhvaćeni jer bespogovorno verujemo svemu. (Misli se na orgonsku mašinu za koju je Šauberger govorio da je organizovana priroda koja sve oplemenjuje i oživljava, op.aut)…Čovečanstvo – sada kradljivac i proždrljivac – polako će se oslobađati materijalnih potreba i ponovo postati kao nekad – kruna Stvaranja.”

Zahvaljujući izdavačkom preduzeću Kokoro iz Beograda, u mogućnosti smo da o Viktoru Šaubergeru čitamo iz dvije knjige ( zbornika naučnih radova ): Plodna zemlja i Čarolija vode. Iz njih su preuzeti citati koji su korišćeni u ovom tekstu.

Dr Marija Jevrić, dipl.inž.građ. saradnik je na Univerzitetu Crne Gore i izvodi nastavu na Građevinskom i Arhitektonskom fakultetu iz oblasti nacrtne geometrije i perspektive. Autor je 20 naučnih radova objavljenih u međunarodnim časopisima i saopštenih na međunarodnim konferencijama i recenzent je za dva časopisa sa SCI liste. Autor je udžbenika za dva razreda srednje stručne škole (Nacrtna geometrija sa perspektivom, izdavač je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva). U naučno-istraživačkom radu bavi se geometrijom i njenim povezivanjem sa različitim inženjerskim oblastima, a posebno unapređenjem edukativnog procesa kada je u pitanju nacrtna geometrija – disciplina koja simultano aktivira obje moždane hemisfere i time značajno utiče na kreativnost budućih inženjera. Ipak, polje njenog interesovanja je veoma široko i obuhvata između ostalog i pitanja zaštite i unapređenja životne sredine, sa posebnim naglaskom na ekološke načine gradnje i upotrebu vodnih resursa.