Crnogorci i religioznost kroz vrijeme: Amfilohije unio novi crkveni protokol

Ne tako davno, teško je bilo Crnogorca natjerati da uđe u crkvu. Za vrijeme vladavine dinastije Petrović-Njegoš, Crnogorci su bili zaokupljeni borbom za slobodu. Nosili su oružje. Svi. I stalno. Sveštenici se ni po čemu nijesu razlikovali od ostalih, osim što su oružje skidali kada ulaze u crkvu da služe liturgiju. Neki ni tada, piše Pobjeda.

“Ma koliko Crnogorac volio svoju crkvu, ne voli da ide u nju, pa su i crkvene i državne vlasti u posljednje vrijeme počele da paze da bi se crkve redovno posjećivale. A ranije je bilo i takvih koji nikada u svome životu nijesu ušli u crkvu”, zapisao je Pavle Apolonovič Kovinski (1831-1916), ruski slavista, etnograf i publicista.

Veliki broj putopisaca i istraživača ostavio je vrijedne zapise o životu u tadašnjoj Crnoj Gori. Milorad Medaković zapisuje kako se Crnogorac ponosi što je Crnogorac, “cijeni seb mnogo i oće da e najbolji; a ostale narode drži za mekušce, samo priznae Arbanase da su junaci. Crnogorac e lak, okretan i brz kao zvierac“.

Ili: “Crnogorski sveštenik niučem se ne razlikue od ostalog Crnogorca, on nosi odjelo kao i ostali Crnogorac, paše oružje, brie bradu i podbrijava glavu. Kad pođe da služi, ide pod oružjem do crkve, pa kad uđe u crkvu, skine ga, a kad odsluži liturđiju, opet ga zatakne za pas. Bilo ih e, koi su pod oružjem ulazili i u oltar i izlazili, boeći se da ga krvnik ne ubije”.

Sujevjerje na snazi

Književni istoričar i publicista, dobitnik Trinaestojulske nagrade Dragan B. Perović objašnjava da, uprkos tome što Crnogorci nijesu bili naročiti poklonici crkvenih procesija, jesu bili prilično sujevjerni. Vjerovali su u postojanje dobrih i zlih duhova, dobre sreće, nesreće, vještica, čarobnjaka, vampira, vukodlaka, patuljaka, mačića. Zbog čega je uostalom i knjaz Danilo zabranio proricanje, bajanje, bacanje kletvi “smatrajući da su to sve obmane koje zloupotrebljavaju neukost naroda i koje u narodu podstiču sujevjerje”.

“Njegova zabrana je imala opravdanja i u tome što su se pojavile mnoge varalice koje su pljačkale narod. U Piperima se našao jedan takav probisvijet Bosuta (odnekud iz inostranstva) koji je poveo Pipere na Podgoricu da je zauzmu bez zrna baruta, radi čega su svi trebali da pođu bez kapa i bez oružja i samo da pjevaju “Gospodi pomiluj”,  pojašnjava Perović.

Dodaje da su podgorički Turci, kada su ugledali čudnu gomilu, u početku bili začuđeni, a onda su počeli da pucaju, pa su nesrećni Piperi bježali kuda je ko znao i mogao, ali su, naravno mnogi poginuli.

“Kao potvrda o popovima najčešće se uzima lik Popa Mića iz Gorskog Vijenca, koji je pročitao pismo onako kakve je učitelje imao Um, dam, am, bi, nu, no na šara… Sve što mu je za crkvena posla trebalo znao je napamet i bez otvaranja knjiga. A jedan cucki pop, kada su ga pitali što od crkvenijeh rabota poznaje, to je detaljnije objasnio: “Znam, čoče, dosta! Koga sam krstio nije se poturčio, koga sam vjenča’ nije se rastavio i koga sam sahranio, nije se diga’!“,  priča Perović za Pobjedu.

Zvona biju za gosta

Kaže da o samom odnosu prema crkvenoj hijerarhiji možda najbolje govori anegdota vezana za jednog od najvećih crnogorskih junaka, vasojevićkog vojvodu Miljana Vukova Vešovića, koji je bio veliki prijatelj sa vojvodom Markom Miljanovim.

“Kada mu je Marko dolazio u posetu u Lijevu Rijeku, Miljan bi rekao mjesnome popu: “Pope naredi da zvono na crkvi bije”. “A zašto vojvoda” začuđeno upita pop. “Dolazi vojvoda Marko, pa da se objavi njegov dolazak”. “Pa ako dolazi vojvoda Marko, ne dolazi vladika, gospodine vojvoda“, odgovori pop. Miljanova je bilja zadnja: “Naredi neka zvone, pa kad dođe vladika uzećemo jedan čektar s dobrog ovna i objavićemo njegov dolazak”, priča Perović.

Objašnjava da, kao i ostalim mnogobošcima, i precima Crnogoraca nije bilo lako da se odreknu starih običaja. Zbog čega su mnogi prilagođeni hrišćanstvu ili im je dat samo drugi naziv.

“Moguće je da najviše paganskih običaja ima sačuvanih u proslavljanju Badnjeg dana, odnosno Božića (obilježavanje rođenja potiče iz paganstva, a hrišćani su ga smatrali za jeres Božić je povezan sa Hristovim rođenjem tek u IV vijeku). Tako je i sa praznovanjem svetaca i kultom predaka, sa običajima sahranjivanja”, kaže Perović.

Dodaje kako je za Slovene hrast bio sveto drvo, koje se vezuje za boga Svetovida. A da su osim hrasta u Crnoj Gori za badnjake koristili i druge vrste drveta.

“Vuk Karadžić navodi da su „Crnogorci (Zećani), ložili badnjak isključivo od pitomog drveta šljive ili murve (dud). Pored badnjaka, obično bi se pored vrata nalazio veći naramak grančica istog drveta koje su služile da se na Badnje jutro, poslije umivanja, unesu grančice uz riječi: “Dobro jutro, čestitamo vi Badnje jutro i svako blago jutro”. Đe nema hrasta sijeku jelovo drvo ili borovo, a u Vasojeviće moliku podsjeća”, Perović.

Narodnosna heterogenost

Prema njegovim riječima, od dukljansko-zetskog perioda, Crnu Goru je odlikovala kulturna i narodnosna heterogenost. A u staro doba nije bilo neobično da se vide da zajedno šetaju pravoslavni i katolički/benediktinski monasi.

“Danas su takve stvari skoro postale misaona imenica. Sve je indiciralo sa dolaskom novog namjesnika na čelo ispostave strane crkve u Crnoj Gori prije tridesetak godina. U Ostrog i kod Svetoga Vasilija dolazili su predstavnici svih konfesija, tražeći i nalazeći nadu i utjehu. E, onda su došle promjene. Nakon naprasne smrti oca Serafima i postavljanjem nove uprave, okolina manastira počinje da liči na seoski vašar”, priča Perović.

Prisjeća se kako su neki stari svještenici i neki veoma pobožni ljudi prvo bili zbunjeni, a potom ogorčeni, uvođenjem “novih zakona u staru zemlju”, odnosno obreda i načina nesvojstvenih hrišćanstvu i pravoslavlju na kojem su oni odgajani i učeni, a koje je novi mitropolit s bratijom uvodio.

“Srećom, još ima živih sedoka, da ne moram da se zaklinjem na ćivot. U godinama kada je uvođena marka kao platežno sredstvo u Crnoj Gori prvi put sam na nekom mjestu vidio natpis: “Ne primamo dinare”, na malom kiosku/prodavnici, sa lijeve strane, đe su se prodavali kalendari i crkveni suveniri. Poslije incidenta sa jednim sagrailom, koji je kod sveca držao političke govore, nijesam više išao do manastira”, kazao je Perović.

Politika djelovanja SPC 

Objašnjava da su to, u stvari, bili dani kadaje politika djelovanja SPC, ne samo u Crnoj Gori, dobila puni zamah u izvršenju retrogradnih ciljeva, postavljenih odavno.

“Nasilnim ukidanjem Crnogorske pravoslavne crkve i njenim utapanjem u novoformiranu SPC (1920. godine), željelo se, uz poništenje države, poništiti i Crnogorce. Naročito poslije uvođenja novog oblika pravoslavlja, tzv. “svetosavlja”, čime praktično prave novi kult, bez stvarne veze sa Sv. Savom (za teologe je pitanje da li je SPC ušla u prostor grijeha oboženjem jednog sveca)”, priča Perović.

Prema njegovim riječima, ta zloupotreba svetaca, nakon prividnog mirovanja i mimikrije za vrijeme SFR Jugoslavije, žestoko je nastavljena početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada se SPC direktno uključuje u krvavi jugoslovenski koloplet.

“Mošti Svetoga Vasilije su iskorišćene da se kadi mržnjom i razdorom. Nošene su, uz kosti cara Lazara, na vojnim džipovima, da posedoče o navodnoj ugroženosti, od koje će ih sveci odbraniti. Vrhunac blasfemije je korišćenje Sv. Vasilija u izborne radnje”, tvrdi Perović.

Za njega, nametanjem lažnih i tuđih modela, praveći heroje i svece od zlikovaca, SPC, potpomognuta interesnim agenturama, nastoji zapretati istinu i izvršiti primitivno posrbljavanje Crnogoraca.

“Njihove molitve, kađenje i propovijedi, umjesto poruka božje ljubavi više izazivaju jezu i zebnju. Kako bi drugačije i bilo, kada sa zidova njihovih bogomolja gledaju sveci kao pop Maca i kolega mu zločinac Šiljak. Prekrajanjem prošlosti, službenici SPC čine sve da unište budućnost, to jest da Crne Gore nema. Mračnjačkom retorikom, kao da kreću u krstaški rat, svaki iskorak Crne Gore i pozitivnu promjenu nastoje obesmisliti i vratiti Crnu Goru u tamni vilajet u kome se oni najbolje snalaze”, zaključuje Perović.

Sporti ekskluzivitet

Predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović, analizirajući trenutni momenat crnogorske zbilje, u kojem sveštenici Srpske pravoslavne crkve u multikonfesionalnoj Crnoj Gori svakodnevno kade gradske ulice, opštinske prostorije, brodove i vodomjere, naglasio je kako je Crna Gora izložena ozbiljnim udarima klerikalizacije, koju, kako kaže, u prvom redu sprovodi SPC i njene partijske filijale u Skupštini.

“Budući da imaju većinu, i da će lako formirati vlast, očekujem da svoje zamisli bez značajnijeg društvenog otpora sprovedu u djelo. Ukinuti Zakon o slobodi vjeroispovijesti, uvesti vjeronauku u škole kao obavezan predmet, preuzeti manastire i kulturna dobra Crne Gore, time sebe definitivno uspostaviti kao gospodara zemlje, i napokon dovršiti posao potiranja crnogorske kulture i nacije, grubo obnovljen prije trideset godina § to su im ciljevi. Da li će biti praćeni ritualima kojima do sada nijesmo svjedočili i uvođenjem novih običaja u religijsku praksu? Hoće, vjerovatno”, kaže Radulović.

Dodaje, kako smo se uostalom, prije desetak godina, čudili „plivanju za časni krst“, napominjući kako je to danas opštenarodni sport. Siguran je da naši ljudi vole ekskluzivitet, makar to bilo i u gluposti.

Problem kad na čelo crkve dođu neuki

Za politikologa Ljubomira Filipovića, religija i politika se prepliću od nastanka organizovanog društvenog i duhovnog života.

“Momenat kada Hristos razdvaja carevo od Božjeg i kada nakon kušanja u pustinji odbija carstvo zemaljsko, često se zaboravlja od crkvenih velikodostojnika. Iz početka iz misionarskih, a kasnije iz razloga očuvanja pozicija moći, i pravoslavna i katolička crkva vjekovima teže da dijele moć sa vladarima i političarima”, primjećuje Filipović.

Prema njegovim riječima, sekularizam jeste univerzalna novovjekovna vrijednost, ali se u navali populizma njena univerzalnost dovela u pitanje.

“Crna Gora trenutno trpi nasljeđa naizmjeničnih neumjerenosti, kada su se smjenjivale ili dominantna ili potpuno ignorisana i submisivna uloga crkve u društvu. Na taj način mi smo preskočili evoluciju sekularizma koju su doživjele zapadne demokratije tako da smo jako polarizovani po pitanju na koji način doživljavamo miješanje crkve u politiku. Sa jedne strane su oni koji čine novu većinu koji u crkvi vide korektivni faktor koji treba da bude moralna vodilja politike, dok drugi ateizam vide kao državnu “religiju” i crkvu vide jedino kao nevidljivu, sporednu instituciju kojoj nije mjesto ne samo u politici, nego i u javnom životu”, kaže Filipović za Pobjedu.

Za njega, i crkva i druge vjerske zajednice su važne društvene institucije, ali je „problem kada njima dominiraju neuki i priučeni ljudi, koji etno-nacionalističku agendu stavljaju na mjesto Boga“.

Rovinski: Crnogorci su otuđeni od crkve

U domaćem hrišćansko-religioznom kultu Crnogoraca mi nalazimo veoma malo crkvenih obreda. Kuća Crnogoraca po svojoj unutrašnjosti ničim ne nagovještava da su ukućani hrišćani. Nijesu znali molitve, pa su nastojali da imaju makar dio napisane molitve “Bogorodičin san”… Ovdje se očigledno radi o vjeri koja se usvajala grubo, materijalno, koja se miješala sa sujevjerjem primjećuje Rovinski.

Prema njegovim riječima, razumljivo je da je “u ovakvim okolnostima postojala izvjesna otuđenost od crkve. Rijetko zalazeći u crkvu, mnogi su na nju gledali bez neke posebne naklonosti i više kao na čudo”.

Rovinski piše i kako je na Jezerima (u Drobnjacima) znao starca koji nikada nije bio u crkvi. „Pošto više nije mogao da se digne sa postelje, kapetan je odlučio da ga odnese u crkvu, kako ne bi umro a da ne zna šta je to crkva. Ovo je bilo moguće naročito u krajevima pod turskom vlašću gdje je inače bilo malo crkava“.

Navodi i da “Crkva koju sagradi pojedinac ili opština smatra se svojinom graditelja”. Posebno izdvaja slučaj Donjokrajaca, kraj Cetinja, kojima je pripadala Vlaška crkva. Kaže da se uz domaće pravoslavce u njoj „sahranjuju katolici i protestanti i što se služba za njih obavlja u ovoj crkvi“.

“Crnogorac najviše drži do zvona na crkvi. Samo treba vidjeti sa koliko zadovoljstva zvone ne samo djeca, no i odrasli u ova, inače na zapadnjački način postavljena zvona, pokrećući ih u jednu, pa u drugu stranu i poskakujući za konopom koji ljulja gredu za koju su zvona pričvršćena”, piše Rovinski.