Crnogorci u Meksiku žele jače veze sa domovinom

Karina Kuljača-Morales Crnogorka je koja živi i radu u Meksiku. Druga je generacija potomaka crnogorskih iseljenika koji su u tu zemlju stigli između dva svjetska rata.

Cijenjena je članica zajednice, bavi se društveno-odgovornim radom, bori se za to kako da se djeci sa autizmom, ali i njihovim roditeljima omoguće uslovi da se nose sa tim problemom.

Ujedno, predstavnica je naše dijaspore za Meksiko i Karibe i smatra da to veliko područje zaslužuje počasni crnogorski konzulat.

“Najveća koncentracija crnogorskih iseljenika u Meksiku je u gradu Hermosiljo, u saveznoj državi Sonora. Tu žive potomci Crnogoraca, njih oko trista porodica, čiji su preci stigli u velikom talasu imigracije početkom 20. vijeka sa prostora južnoslovenskih zemalja”,  kaže Kuljača Morales za Pobjedu.

Ističe da se do te brojke došlo na osnovu istraživanja koje su sproveli na osnovu podataka Instituta za migracije, kao i luke ulaska od 1904. godine kada je otpočeo veliki talas imigracije iz zemalja bivše Jugoslavije.

Na osnovu tih podataka čak 19.000 imigranata iz pomenutih zemalja ušlo je u Meksiko. Tada u Meksiko počinje pristizati i veliki broj Crnogoraca. Mjesto u Sonori u kojem žive se popularno zove „La Vichada ili Los vichis“ (vichi-vić) zato što većina stanovnika nosi prezime koje se završava sa „vich-vić“.

Takođe, prema informacijama kojima raspolaže meksička vlada, crnogorski migranti su pored države Sonora uglavnom naseljavali i San Migel Haljende, Halisko, Kvintana Ro, Meksiko Distrito Federal, Tihuanu. Najviše zato što su te zone blizu mora i što se nalaze blizu SAD-a.

Karina je predstavnica Crnogoraca za teritoriju Meksika i Kariba i radi na približavanju potomaka crnogorskih iseljenika sa državom porijekla.

“Registrovali smo zajednicu, poslali sve dokumente Savjetu za dijasporu i još čekamo odgovor. Generalno, i dalje čekamo na podršku u tom dijelu. Smatram da i nakon formiranja zajednice i velike podrške crnogorske ambasade iz Argentine se ne može učiniti onoliko koliko bi se moglo učiniti da je Ambasada Crne Gore iz Argentine nadležna i za teritoriju Meksika. Ambasadi Crne Gore iz Njujorka, koja je nadležna za Meksiko, smo prošle godine pisali, ali do danas nijesmo dobili nikakav odgovor. Najsrećniji bi bili kada bismo ovdje u Meksiku imali makar počasni konzulat ili ambasadu. Ovako, osjećamo se uskraćenim za intenzivniji odnos sa zemljom porijekla”, kazala je Kuljača Morales.

Ističe da je za njih najbitnije da ih autoriteti crnogorske Vlade prepoznaju kao crnogorsku zajednicu iz Meksika.

Prema njenim riječima, glavni cilj zajednice je da pronađu i ujedine sve potomke crnogorskih iseljenika na području Meksika i Kariba.

“Takođe, vodimo računa da prisustvujemo na značajnijim događajima crnogorske dijaspore koji se uglavnom realizuju u Buenos Ajresu. Tako sam 2016. godine prisustvovala osnivačkom kongresu saveza crnogorskih zajednica iz Latinske Amerike kojem je prisustvovao i tadašnji premijer Crne Gore, gospodin Milo Đukanović. Prisustvovala sam i okruglom stolu koji je organiziovala Matica crnogorska iste godine u Buenos Ajresu, a koja se ticala teme identiteta potomaka crnogorskih iseljenika u Latinskoj Americi, kao i na proslavi koja je obilježila deset godina od obno ve nezavisnosti Crne Gore u Provinciji Ćako-Argentina. Na profesionalnom planu učestvujem na različitim forumima i konferencijama i nacionalnog i međunarodnog karaktera. Prije par mjeseci nas je posjetio i ambasador Crne Gore u Republici Argentini gospodin Gordan Stojović. Za nas je to bio istorijski susret”, ispričala je ona.

U intervjuu Pobjedi Karina je pričala i o istoriji svoje porodice.

“Moj prađed se zvao Luka Kuljača. Prababa Zorka Mitrović i njihov sin, a moj đed Đuro, emigrirali su iz Crne Gore u septembru 1928. godine. Znam da je moja baba u Crnoj Gri ostala udovica. Njen suprug, a moj prađed Luka Kuljača umro je zbog posljedica ranjavanja tokom rata. Prababa je bila medicinska sestra u jednoj bolnici u Crnoj Gori u kojoj je, prema porodičnoj istoriji, nakon ratnih napada ostao samo | jedan zid gdje se sklonila zajedno s grupom od četiri osobe. Nakon njihovog spasavanja boravili su u ratnom bunkeru 60 dana ispod zemlje. U bunkeru su od hrane imali samo vodu i  hljeb, dok su za svjetlost bili uskraćeni sve to vrijeme. Kada je izašla iz bunkera, potražila je svoju djecu, nakon čega odlučuje da napusti zemlju. Ukrcali su se na različite brodove. Najstariji | sin sam se iskrcao u Kanadi, dok se prababa Zorka (Mitrović po I ocu, a po majci Radović) iskrcala na obalu Meksika, tačnije u Verakruz zajedno sa mlađim sinom Đurom. Odatle putuju i stižu 1 do obale Sonore gdje se u tom momentu nalazila značajnija kolonija Crnogoraca”, objasnila je Kuljača Morales.