Društvo

Da li je telefonima mjesto u učionicama?

Zvono mobilnih telefona često prekida nastavu u školama, ali Ministarstvo prosvjete još uvjek ne planira da zabrani njihovu upotrebu u učionicama.

Francuska vlada najavila je da će od septembra mobilni telefoni biti zabranjeni u francuskim školama. Još uvjek nije jasno definisano da li će njihovim koracima i crnogorska Vlada.

“Ograničavanje korišćenja mobilnih telefona je nešto što zahtijeva ozbiljnu procjenu, s obzirom na to da je potrebno dozvoliti komunikaciju djece sa roditeljima i staraocima u slučaju potrebe, ali i spriječiti pretjeranu upotrebu koja bi ometala nastavni proces”, kazali su za CdM iz Ministarstva prosvjete.

Nastavnici za i protiv

Nastavnica jedne podgoričke osnovne škole kaže da njenim odjeljenjima nikad nije bio dozvoljen telefon, naročito kad su na izletu ili školi u prirodi.

“U školi nas ima još dosta koji to ne dozvoljavamo. Problem je što sve kolege ne zauzmu isti stav, jer bi tad bilo mnogo lakše da se izborimo sa upotrebom telefona. Osim što njihovom upotrebom učenik ometa čas, vrši razne zloupotrebe, svjedoci smo i da su telefoni vrlo često sredstvo za razna nasilja (nedozvoljena snimanja i fotografisanja, zakazivanje tuča, preuzimanje ličnih sadržaja) U mojoj školi, vjerujem i u ostalim, stoji u pravilniku o kućnom redu da nije dozvoljeno korištenje telefona. Zašto nismo dosljedni?! Reći ćete roditelji su problem. Nijesu! Mi smo problem. Unutar svake škole ako složno zauzmemo stav da ne dozvoljavamo korištenje telefona, roditelji će morati to prihvatiti. Neće moći da se okome na jednog nastavnika jer ćemo tad svi podržati jedni druge. Je li ovo Utopija?!”, pita se ova nastavnica.

Druga ističe da nepostojanje adekvatnih sankcija za zloupotrebu telefona u školi navodi na pomisao da je zabrana rješenje, ali ona smatra da nije.

“Kakva je razlika u tome hoće li se tuča zakazati u 11 sati, ili u dva, poslije nastave? Jedino u tome što će ustanova biti oslobođena odgovornosti. Protiv sam ove zabrane, i kao roditelj i kao nastavnik”, jasna je druga nastavnica.

Djeca prate trendove odraslih

Psihološkinja Adrijana Pejaković za CdM kaže da djeca koja koriste mobilne telefone sporije, siromašnije razvijaju maštu, komunikacija im je osiromašena, uče se da budu pasivni konzumenti umjesto aktivna i radoznala djeca.

“Moderna sredstva komunikacije ne mogu zamijeniti crtanje, pisanje, igru, komunkaciju uživo i sve one blagodati koje djeci pomažu da se pravilno razviju. Osnovci samo prate trendove koje mi odrasli postavljamo ne ispuštajući telefone iz ruku i šaljući loše poruke djeci da se orjentišu na uređaje, ne na ljude, da površno komuniciraju, da se uče raspršenoj i plitkoj pažnji, da ne čitaju. Koliko ljudi vidite na ulici sa telefonom, a koliko sa knjigom u ruci?”, pita se Pejaković.

Takođe, postavlja se pitanje vršnjačkog nasilja na društvenim mrežama.

Pejaković

“Zaštita, kontrola, posvećivanje pažnje djeci, jasna pravila koja se tiču i korištenja mobilnih telefona doprinijeće pravilnom razvoju djece”, savjetuje Pejaković.

Zato ona smatra da djeca mlađa od 12 godina ne bi trebalo da imaju mobilni telefon.

“Trebalo bi da postoji vrijeme kada se tehnologija može uvesti, da postoji utvrđena starosna granica od koje se može uvesti mobilni telefon. Sada postoje i uređaji kojima možete pratiti kretanje svog djeteta, preko kojih vas ono može pozvati i alarmirati ako je u opasnosti, a da ne mora koristiti mobilni telefon. Na kraju, nerijetko vidimo djecu od 7, 8 godina koja se utrkuju po ugledu na odrasle ljude ko ima bolji i skuplji telefon što je zaista strašno za djecu”, kaže nam Pejaković.

Roditeljima je lakše kada djeca nose mobilne u školi.

“Moderno doba nekako nalaže da mislimo da uvjek sa nekim ko nam je važan moramo biti u komunikaciji, posebno sa djecom o kojoj moramo brinuti, iako zaboravljamo kako je bilo ranije kada mobilnih telefona nije bilo. Ipak, kao što sam napomenula danas postoje i uređaji u vidu ručnog sata, koji dijete može da koristi, koji imaju ugrađen GPS za praćenje kretanja djeteta, dugme za pozivanje roditelja i dugme za opasnost ako je dijete u opasnosti da može odmah pozvati roditelje, a lokaciju oni vide preko GPS-a koji zapravo pokrivaju sve potrebe djeteta u školi, pa nije neophodno da djeca do određenog uzrasta imaju mobilne telefone”, savjetuje Pejaković.

Prema njenim riječima, škole moraju više obratiti pažnju na opasnosti moderne tehnologije za djecu, pa savjetuje da u saradnji sa roditeljima dođu do najboljeg rešenja koje će primijeniti i kojeg će se držati na nivou škole.

“Edukacija i kontinuiran rad sa djecom i roditeljima na ovom polju je neophodan. Ne možemo prosto zabraniti korištenje mobilnih telefona u školi, a da nismo ustanovili pravila, oblike saradnje sa roditeljima, njihovo mišljenje i pristanak da bi svi učesnici išli ka jednom cilju. Ako se zabrani upotreba mobilnih telefona u školi, onda se npr. mora pružiti alternativa kako djeca mogu da kontaktiraju sa roditeljima. Možda ljudi nisu upoznati sa tim mogućnostima. Svakako da bi restriktivne mjere škole u saradnji sa roditeljima doprinijele da se situacija popravi. Poenta je da zaštitimo djecu, da i sebe i njih edukujemo, da ih naučimo da upravljaju tehnologijom i sobom, da bi bili zdravi i zadovoljni odrasli ljudi” poručuje Pejaković.

Iz Udruženja roditelja za CdM kažu da upotreba mobilnih telefona u školi neminovno odvlači pažnju učenika koji bi trebalo da budu fokusirani na nastavu i druženje sa vršnjacima.

“Mnogim učiteljima i nastavnicima ovo otežava uspostavljanje discipline na času”, ističu oni.

Praksa je do sada pokazala da određeni broj nastavnika/učitelja nije dozvoljavao upotrebu telefona za vrijeme časa, ali je takođe jednom broju nastavnika, naročito sa djecom starijeg školskog uzrasta, bilo teže da uspostave tu vrstu discipline.

“Smatramo da ukoliko se na nivou cijelog sistema ne donese neka odluka koja bi se primjenjivala jednako u svim školama, ostavlja se pretežak teret pojedinim školama ili nastavnicima koji, u želji da urade najbolje za svoje učenike, žele da uvedu „strožija“ pravila o upotrebi tehnologije u školi. Oni bi bili stalno, pod sve većim pritiskom da popuste (zato što “svi drugi dozvoljavaju“). Na takav način idemo na ruku popustljivom pristupu vaspitanju, a to u krajnjoj liniji ide na štetu našoj djeci”, ističu u Udruženju.

Ako smo svjesni da pretjerana upotreba tehnologije ometa kvalitet nastave, loše utiče na razvoj i socijalizaciju, onda izgleda da je za našu djecu najbolje da nađemo sistemsko rješenje za ovo pitanje.

“Na takav način bismo uradili ono što je u najboljem interesu naše djece, a skinuli bismo odgovornost i pritisak sa pojedinaca – nastavnika, direktora škola i prije svega – roditelja. Vjerujemo da bi ovakva odluka na nivou sistema prevashodno pomogla roditeljima da postave granice i pravila o upotrebi tehnologija. Čini se, dakle, da je dugoročno takva odluka najbolja za sve strane kojih se ovo pitanje tiče”, ističu u Udruženju.

Ako djeca ne bi koristila mobilne telefone za vrijeme boravka u školi, roditelji bi manje brinuli o ukupnoj količini vremena koju djeca provode pred ekranima.

“Djeca bi odmore u školi koristila za druženje bez tehnologije, što je još jedan pozitivan aspekt. I treće, online nasilje bi u određenom stepenu bilo manje zastupljeno, jer je u porastu broj slučajeva vršnjačkog nasilja koje podražumijeva slikavanje, snimanje i dijeljenje na internetu fotografija/snimaka koji prikazuju djecu u neprijatnim ili suviše intimnim situacijama (tajno fotografisanje u svlačionicama; fizičko/psihičko malteretiranje vršnjaka koje se zatim objavljuje na društvenim mrežama, snimci tuča itd)”, poručuju u Udruženju.

Međutim, smatraju da kada se govori o zabrani upotrebe tehnologije u školi, mora se imati na umu i to da su djeci u školi modeli ponašanja učitelji/nastavnici.

“Nažalost, često dobijamo informacije o tome da mnogi nastavnici/učitelji koriste telefone u toku časova, obavljaju privatne razgovore, šalju poruke ili koriste društvene mreže. Važno je imati na umu da ako želimo donijeti odluku koja je najbolja za našu djecu, moramo poći od onih koji treba da im budu uzori, i moramo slična pravila primijeniti i na njih. Ukoliko ne shvatimo ulogu koju mi odrasli, roditelji i nastavnici imamo u modelovanju ponašanja naše djece, nećemo daleko dogurati nametanjem striktnih pravila djeci, jer jedino što možemo dobiti kao rezultat je bunt i inat”, kažu u Udruženju.

Jedno je sigurno-trebalo bi krenuti od lične odgovornosti svih odraslih koji utiču na formiranje djece i svojim primjerom djeci pokazati kako se pravilno postupa.

Slađana Đukanović

Send this to a friend