Društvo

Don Pavle Marvulić – zaboravljeni humanista koji je spasio 600 ljudi

Don Pavle Marvulić sa praunucima, foto: Barinfo

U današnje vrijeme, kad podjele često rukovode našim životima, a istorijsko sito na površinu izbaci, pored velikana, i one koji su se na razne načine utrpali među njih, gotovo je zaboravljen humani podvig jednog izuzetnog čovjeka iz barske opštine. Riječ je o don Pavlu Marvuliću, katoličkom svešteniku koji je ratne 1941. spasio od smrti 600 pravoslavnih žitelja s područja Zete.

Don Pavle Marvulić rođen je kao Pavle Đokvučić, u kući na Bigovici, nedaleko od Bara 1. novembra 1898. godine. Đuro Đokvučić, njegov otac, radio je u Turskoj, gdje je obezbjeđivao karavane do Egipta. Đokvučići su se iz Šestana doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine, a njihove kuće su srušene nakon nacionalizacije u korist JNA.

Osnovnu školu je završio u Baru, a na osnovu odredbi Konkordata Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine pohađao je teološke studije u Rimu. Tamo je promijenio prezime u Marvulić zbog teškog izgovora prezimena Đokvučić na italijanskom jeziku, po patronimu Đura Marka Vulina.

Podatke o životu don Pavla saopštio je njegov unuk Frano Đokvučić, službenik Ambasade Italije u Crnoj Gori.

O podvigu don Pavla Marvulića pisano je, između ostalog, osamdesetih godina prošlog vijeka u “Pobjedi”, “Tribini” i “Politici”, a mi prenosimo članak koji je cijenjeni barski novinar Momčilo Popović napisao za potrebe lista “Susreti”, ilustrovane revije Matice iseljenika Crne Gore, br. 69, iz juna 1986.

Članak iz Susreta, foto: Barinfo

Bilo je vrlo prijatno tog martovskog prijepodneva u sali Skupštine opštine Bar. Razlog za okupljanje bio je događaj iz daleke ratne 1941. godine, kada je don Pavle Marvulić, katolički sveštenik iz Bara, spasao u Tuzima oko 600 ljudi pravoslavne vjeroispovijesti sa područja Zete.

U znak priznanja za ovaj podvig, Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. U prisustvu predstavnika društveno-političkog života opštine i delegacije iz Tuzi u titogradskoj opštini, visoko odlikovanje uručio mu je potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SR Crne Gore i predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja dr Božidar Tadić.

Don Pavle Marvulić ima 88 godina, ali je još dosta krepak i bistrog uma. Već četvrt vijeka je u penziji. Živi sam u crkvenoj kući u Gretvi u Starom Baru. Spusti se do rodbine u Tombi, obilaze ga časne sestre, a i on zna da ih ponekad posjeti nedjeljom.

Ovaj tihi, učeni starac je svjestan da ga vrijeme svakog dana sve više potkrada, ali zna i tajnu da je draž dobre starosti samo pošteni savez sa samoćom. Ravnodušnom na životne tričarije, njemu ne padaju teško ni starost ni samoća.

S nepunih petnaest godina otišao je 1913. u Rim na školovanje. Završio je gimnaziju, a potom Filozofski i Teološki fakultet i stekao široko obrazovanje. Govori italijanski, francuski, engleski, srpskohrvatski i albanski jezik, latinskim se i danas izvanredno služi, starogrčki i turski je, veli, prilično zaboravio. Zna pomalo i njemački.

Poslije deset godina provedenih u Rimu, službovao je prvo u Klezni i Salču u ulcinjskoj opštini, a od 1934. do 1960. godine u Tuzima.

“Ratno vrijeme – priča don Pavle – bilo je vrlo teško. Poslije ustanka 1941. godine, velikoalbanski huškači i neki njihovi istomišljenici iz Tuzi, zapravo šačica ljudi bez ikakvog ugleda, doveli su oko 800 duša iz Zete i zbili ih na groblje u selu Vranju.

Neke su odmah pustili, ali je ostalo oko 600 kojima se ništa dobro nije spremalo. Čuo sam za to i počeo da molim da puste ljude. Dosta uglednih Tužana pomagalo mi je u tome: Martin Niković, Mehmed Đoković, Cufo Lekić, Kolja Ivezić, Marko Gojčević, Selman Jukov, zatim Canović, Junčevići, Junkovići, Siništovići.

Čuo sam da će biti inscenirano tobožnje oslobađanje Zećana i da će ih pobiti. Obuzet užasom i bespomoćnošću, odlučio sam da odem kod italijanskog komandata Josipa de Ćezara. Bio je blag čovjek, ali u ovoj situaciji nije znao šta da uradi. Rekao sam mu da su ti ljudi mirni i pošteni, da nijesu ništa uradili. Uostalom, neka budu ispitani i ako je ko kriv, neka odgovara. Ali, pomoriti toliko duša, bio bi strašni zločin i neoprostivi grijeh.

‘Dakle, vi ste svi sveci’, veli Italijan. ‘Nijesmo, odgovaram, ali nijesmo ni zločinci. Naprotiv’.

Odem neobavljena posla. U gradu su postajale prazne kasarne i ja poručim da Zećane smjeste u njih. Samozvani komandanti su me poslušali, misleći da sam se tako dogovorio s Italijanima. Mnogi Tužani su te večeri donosili zatvorenicima hrane i vode.

Sjutradan ujutro odem kod De Ćezara, a on me ljutito pita kako sam smio narediti tako nešto. Odgovorim da sam mu na taj način napravio samo uslugu. Ponovim mu da dobro razmisli o sudbini tih ljudi. On se, kao, ljuti na mene, a čujem kako sa svojim oficirima šapuće da ne želi da zarobljenike ima na duši i kako mu oni odgovaraju: ‘Ovaj narod ima savršeno pravo da nas goni i ubija, jer ima pravo na slobodu u svojoj zemlji’. To me malo ohrabri.

Neposredno poslije toga u ruke mi je dospjelo pismo nekih tobožnjih velikoalbanskih glavešina u kojem je pisalo da zarobljenici budu dovedeni na granicu. Naravno, da bi bili lakše smaknuti. Ja pismo pocijepam, ponovo odem kod italijanskog komandanta i ovoga puta mu energično kažem: ‘Ako do 13:30 sati, kada završavam službu, ne naredi da ovi ljudi budu oslobođeni, za vaš postupak odmah će znati komande u Podgorici, Cetinju i Tirani. Obavijestiću i sami Rim!’. A u sebi mislim: ko u ovim danima da izvijesti bijeli svijet?

Ipak, uspjelo je. Kada sam izašao sa mise, zarobljenici su bili pušteni. Da je neko nastradao, to ne bih mogao preživjeti”.

Don Pavlov mirni glas je načas utihnuo, a zatim nastavio da tka sjećanja. Priča kako je “ispravio još ponešto”. U stvari, spasao još mnoge ljude ropstva ili smrti. Poslije kapitulacije Italije spasavao je njihove dezertere. U međuvremenu su došli Njemci. Pomagao je i njemačkim dezerterima koji su mrzjeli fašizam i Hitlera. Kada su Njemci otišli, zvonio je dugo, pozdravljajući slobodu.

Pavle Marvulić i Đuro Đukvučić, foto: Barinfo

Don Pavle Marvulić je bio izuzetno cijenjen u narodu, među ljudima sve tri vjere. Primjera radi, kad je u Ulcinju pucanje iz topa kojim se oglašavao iftar tokom Ramazana bilo zabranjeno, tamošnji hodža ga je zamolio da zvonjavom zvona sa crkava javlja muslimanskim vjernicima kad je to. Ostao je upamćen po patriotskoj izreci: “Bez obzira koje smo vjere, mi smo kamen i bedem ove zemlje, jer smo mi zemlja ove zemlje”.

Umro je u Baru 12. aprila 1997. godine.

Predsjedništvo SFRJ odlikovalo je za humane podvige tokom Drugog svjetskog rata don Pavla Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, ali nikada nije dobio ulicu u svom gradu. Ni u gradu gdje je spasio toliko duša.

19

avatar
1000
18
1
0
 
18
Barsko zlatoRealnoRespektDivinitavukomita
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Barsko zlato
Gost
Barsko zlato

Bravo za tekst,bravo za don Pavla! Samo me interesuje kako su se isti Zećani ophodili prema drugim rimokatoličkim svećenicima (pretežno albanskog govornog područja).Drago mi je što pripadam ovom dobrom plemenu Šestani,baštinim istoriju,nošnju,jezik i običaje..I uvjek treba sa se sjetimo starih kada su spriječili Isa Boletinija da napravi zulum nad Crmnicom i zahvaljujući nama sve je ovakvo kako jeste.A pojedini nas… Više »

Realno
Gost
Realno

Sve u svemu, postoje samo dva naroda i dvije vjere na svijetu: dobri i loši. Sve ostalo je izmišljeno.

Respekt
Gost
Respekt

Bravo cdm. U sridu sa ovim clankom !

Divinita
Gost
Divinita

Da se prisjetimo sto uistinu znaci humanist, milosrdje koje covjeka priblizava perfekciji Boga.
Ovo je srce istinskog Hriscanstva !

vukomita
Gost
vukomita

BRAT CRNOGORAC MIO KOJE GOD VJERE BIO…SLAVA I POSTOVANJE DO NEBA

Nebilo nas
Gost
Nebilo nas

Ne ulicu nego i spomenik. Imali nas da pokrenemo peticiju – nebilo nas.

Iznogud
Gost
Iznogud

E zali ga bože, dje bi nam kraj bio da je bilo vise ovakvih ljudi. A nemojte se varat tada je bilo mnogo teze nego danas

Žarko
Gost
Žarko

Ovakve priče me čine srećnim.

Suljo
Gost
Suljo

Heroj. A vi mislite o ovim sa druge strane sto su htijeli strijeljat narod. Mislite danas da ne bi isto,da im se moze? A zabahatili dobro. Cast postenim i dobronamjernim

Sefket
Gost
Sefket

Primjer cojstva i junastva.

Marko
Gost
Marko

Slava mu. Dje je spomenik ovoj ljudini.

Budimo realni
Gost
Budimo realni

Лака му земља! Нисам знао за ово и хвала ЦДМ-у.

Daki
Gost
Daki

To je čojstvo i junaštvo .

Joko
Gost
Joko

Laka mi crna zemlja pošteno…

Dzoni
Gost
Dzoni

Don Pavle neka ti je laka zemlja u kojoj pocivas ako bog da da se udostoji vlast da da ime ulice sa zlatnin slovima

Send this to a friend