Dragan i njegova porodica dokazuju da invaliditet nije prepreka

Dragan Tepavčević, osoba je koja ima cerebralnu paralizu, u braku je sa Jovankom – njegovom srodnom dušom, sa kojom je prije godinu dobio kćerku. Invaliditet ne vidi kao prepreku, a svoju priču je odlučio ispriča za Disabilty info jer očekuje da će nekome biti vjetar u leđa da ostvari određene želje koje su, možda, potisnute pod uticajem pojedinaca ili generalno društva.

On i njegova supruga upoznali su se sasvim slučajno. Ona je počela da radi u jednoj organizaciji čiji je osnivač i povremeno je dolazio tu. Ističe, uz osmijeh, da se iza svega, krije jedna anegdota. Pošto radi kao socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Podgorici, jednom prilikom se zadesio u nikšićkom Centru za socijalni rad, te mu je tadašnji direktor predočio mogućnost da može da pređe kod njih da radi. Kada ga je, međutim, pitao je li oženjen, rekao mu je, u šali, da ne može da pređe kod njih dok to ne završi.

„Kada sam izašao iz njegove kancelarije pošao sam u tu NVO, gdje je radila Jovanka, i tog dana sam je upoznao. Ona kaže da ne vjeruje u sudbinu, pa neka bude slučajnost“, dodaje Dragan, uz osmijeh.

Komentari nakon vjenčanja

Kada su se vjenčali pojedinci su njihove fotografije sa vjenčanja počeli da dijele na društvenim mrežama. Uslijedile su salve komentara, među kojima je bilo i patetičnih. Bilo je onih koji su veličali Jovanku, u smislu toga da joj svaka čast što je donijela takvu odluku i upustila se u sve to. Dragan kaže da ih takvi ljudi prosto nijesu posmatrali kao normalnu pojavu.

„Znajući kakav je naš narod – ok mi je to. Ja sam na to navikao, ne dotiče me to. Poručujem svima koji budu u sličnoj situaciji da to ne primaju ka srcu, neka im to bude snaga za dalje, jer će uvijek biti takvih komenatra. Treba se usredsrediti na odnos između supružnika, ostalo sa strane je stvarno manje bitno. Ako im znači podrška sa strane neka samo gledaju pozitivne komentare, na ostale neka se ne obaziru“, poručuje on.

Bilo je negativnih komentara i nakon toga – kada je njegova supruga ostala trudna. Osobe iz njihovog okruženja su se pitale šta će da se desi ako se rodi beba, osoba s invaliditetom.

Dok Dragan komentariše društvene prepreke kojim se otežava život osobama s invaliditetom, to radi britkog uma, sa zavidnim nivoom samopouzdanja, strpljenja, te uz dozu duhovitosti. Kaže da ne postoji neki poseban recept kako je dosegao taj nivo – sve je izgradio kroz godine iskustva borbe za svoja prava.

„Po zanimanju sam socijalni radnik i imam tu neku notu pomirljivog i razumijevanja za sve što se dešava. Da kažem da je bila laka borba za ovo što sam postao danas – nije“, ističe on.

Prisjeća se koliko mu je bio težak život kada je bio dječak. Suočavao se sa raznim predrasudama i nije mu bilo jasno zašto se ljudi tako ponašaju prema njemu.

„Ne bih se generalno vraćao na taj period. Bilo je jako teško savladavanje svih prepreka, u periodu osnovne škole. To je bilo jako stresno“, kaže on.

Otac napravio drvenu rampu ispred fakulteta

Izabrao je da upiše Fakultet političkih nauka, smjer socijalnog ranika kako bi profesionalno nastavio da pomaže drugima, a ta životna faza visokog obrazovanja je bila poseban izazov, prije svega, iz fizičke perspektive. Njegov otac je ispred fakulteta napravio drvenu rampu kako bi mogao invalidskim kolicima da uđe u zgradu.

„Tu je ona bila dugo godina. Bitno mi je bilo samo da uđem u zgradu. Kada sam završio fakultet napravili su lift (osmijeh). Sve mi je to bio izazov. Imao sam dosta sreće, mnoge kolege su mi pomagale. Bilo je komičnih kolega koji su me nosili do gore kao nevjestu. Zezali smo se“, dodaje Dragan.

Ako hoćeš da voziš, nabavi ručne komande

Tokom studija je odlučio da položi vozački ispit. Ni taj posao nije mogao glatko da završi, kao što to čine ,,obični“ građani. Kada je položio testove, vlasnik jedne auto škole mu je rekao da mora da nabavi auto sa komandama kako bi mogao da nauči da vozi.

„Nabavim ja komande i desilo se da mi brat od strica ponudi automobil, i majstor je vrsni, te smo uspjeli da na njegova kola namontiramo ručne komande i presrećan sam bio. Inače sam krišom pokrenuo priču oko vozačkog, jer sam želio da iznenadim svoju porodicu“, priča Dragan.

Kada je počeo da vozi auto, živio je u Studentskom domu, te mu je bio olakšan odlazak do fakulteta. Prisjeća se da je jednom prilikom, kada su se vraćali sa fakulteta, koleginici ponudio prevoz, ali se nije usudila da sjedne sa njim.

„Rekla je da ima obavezu u gradu i da ne može. Smiješno mi je to bilo, ali nisam htio da komentarišem. Zadržao sam se i ja tada negdje po gradu i kad sam prilazio domu, desilo se da smo stigli u isto vrijeme, i ja sam joj svirnuo i mahnuo. Nek zna da sam shvatio zašto neće sa mnom (osmijeh). Ako se neko plaši, u redu je to. Samo mi je to bilo komično“, ističe on.

Volio da se kompletno društvo primijeni i po automatizmu bi se i osobe s invaliditetom malo više pokrenule i postale bi vidljivije. Kaže da se dosta njih, nažalost, zadovoljava onim što drugi kažu da treba da urade, te ako imaju neko prave iz socijalne i dječje zaštite odluče da sjede kod kuće i uživaju. Ne vole izazove.

Roditelji sputavaju svoju djecu

Djecu sa invaliditetom je pozvao da pronađu neke svoje talente, interesovanja jer su svi talentovani za nešto. Njemu je neko mogao da kaže da ne može da trči ali ima druge kvalitete koje je razvijao i to ga nije obeshrabrilo u životu. Najviše mu je značilo što ga porodica nije sputavala i što je bio slobodan.

“Danas imamo primjere gdje su roditelji obrazovani ljudi i imaju dobre poslove, a dijete koje ima određeni invaliditet ne ide nigdje, ostavljaju ga kod kuće i tako ga sputavaju. To mora da se promijeni i ja ih ohrabrujem da ustanu i naprave neku promjenu. Oslobodite se okova“, poručuje Dragan.