Forum Bošnjaka: Prisjetiti se preskupe posljednje jugoslovenske ratne tragedije

Povodom 27. godišnjice smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je stradao braneći sugrađanina Alena od ondašnjih ostrašćenih ratnika sopstvene vjere, Forum Bošnjaka Crne Gore poziva svoje članove i prijatelje, kao i sve dobronamjerne građane Crne Gore, da se izdignu iznad aktuelnih previranja kojekakvih strasti i interesa i prisjete preskupe cijene posljednje jugoslovenske ratne tragedije, saopštio je danas član FBCG Rifat Rastoder.

Rastoderovo saopštenje prenosimo u cjelosti.

Povodom predstojeće – 27. godišnjice smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je stradao braneći sugrađanina Alena od ondašnjih ostrašćenih ratnika sopstvene vjere, Forum Bošnjaka Crne Gore poziva svoje članove i prijatelje, kao i sve dobronamjerne građane Crne Gore da se izdignu iznad aktuelnih previranja kojekakvih strasti i interesa i, makar, ovim povodom prisjete preskupe cijene posljednje jugoslovenske ratne tragedije.

Prilika je, svakako, da podsjećanjem i poukom mlađima, prije svega, odamo poštu Srđanu i svima ostalima, koji su nas, uprkos tadašnjoj poplavi zaumlja, uspjeli zadužiti izuzetnim primjerima odvažnosti, hrabrosti i čojstvenosti.

Srđan Aleksić je, podsjetimo, dvadeset prvog januara 1993. godine, dok je više ljudi u blizini samo mirno posmatralo, priskočio u pomoć sugrađaninu Alenu Glavoviću, koga je na trebinjskoj pijaci grupa rezervista Vojske Republike Srpske, čiji je i Srđan bio pripadnik, samo zbog biljega imena maltretirala i tukla. Četvorica njih su, potom, umjesto Alena odlučili pretući “izdajnika” Aleksića, a on je od zadobijenih povreda pao u komu i preminuo šest dana kasnije – 27. januara.

Srđanov otac, Rade Aleksić je na smrtovnici svom sinu napisao rečenicu koja će ostati za još jedan primjer i vječno pamće: Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost. Mi tvrdimo – umro je da bi vječno živio.

Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu, a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Alen Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece.

Srđan je posthumno odlikovan sa više raznih priznanja. A sve veći je broj ulica i drugih spomen-obilježja sa Srđanovim imenom na čitavom prostoru bivše SAFRJ. U Sarajevu je 15 godina nakon Srđanove smrti, Ulica velikih drveta, nazvana njegovim imenom. Režiser Srđan Golubović, snimio je film “Krugovi”, inspirisan upravo Srđanovim herojskim činom.

Čast nam je što smo bili inicijatori i akteri očuvanja Srđanovog imena i djela i u Crnoj Gori, i što, od 11. jula 2013. godine, bulevar između Trgovinske škole “S. Stanić” i Trgovačkog centra “Mall of Montenegro”(Gintaš) u Podgorici, nosi Srđanovo ime, a, od 26. januara 2014, i jedan zimzeleni hrast raste na njemu kao živi simbol Srđanove, ali i čovječnosti ukupno. Jer, sličan je primjer i Refika Višće iz Zavidovića.

Refik, kako piše novinar Dragan Bursać, a prenosi “Al Jazeera”, upisao se u knjigu ljudskosti, ali i ispisao iz spiska živih da bi 12 drugih ostalo u životu. Naime, Početkom avgusta 1992. godine, dovedeno je iz Zenice i smješteno u zavidovićku tehničku školu 12 zarobljenih pripadnika ondašnjih srpskih oružanih formacija. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili “sa druge strane” i – vrlo vjerovatno – pucali ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovim porodicama.

I, upravo zbog činjenice da u svim sličnim situacijama, uz sve međunarodne konvencije, postoje i ljudi skloni osveti, zarad sigurnije bezbjednosti, zarobljenici su smješteni na spratu škole. Uprkos svemu, Jasmin Viković, mladić kojem su srpske formacije tih dana ubile rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su bili i zarobljeni srpski vojnici, sa repetiranim kalašnjikovom krenuo je u osvetu.

I zaista – tvrde očevici – da se na licu mjesta nije našao upravo Refik Višća, 37 – godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, zarobljenika više ne bi bilo. Stao je, jednostavno, ispred Vikovića i prema njemu podigao svoj kalašnjikov. Rafal sa druge strane je, međutim, bio brži i Refik je pao, ali su Refikovi saborci savladali ubicu i tako spasili zarobljene srpske vojnike.

Ili, pak, bosanskohercegovačka novinarka – Dženana Halimović snimila je dokumentarni film, a novinar i publicista iz Crne Gore, Budo Simonović, napisao knjigu o bosanskom komandantu, Amiru Reki, zvanom – Makedonac iz sela Gudelj kod Foče, koji je ljeta 1992. spasio smrti 45 Srba iz sela Bučje kod Goražda. Amir Reko je, prema ovim svjedočenjima – uprkos tome što su mu pripadnici srpskih vojnih formacija, samo par dana prije, ubili i spalili majku, djeda i još petoro članova uže familije – ljeta 1992. odbio da napadne selo Bučje, kod Goražda, a što je, zbog strateške vojne važnosti mjesta, podrazumijevalo likvidaciju i protjerivanje cjelokupnog stanovništva. Umjesto oružanog napada, na svoju ruku se uputio u selo i, posredstvom poznanika, pozvao mještane na predaju, garantujući im, za uzvrat, život i bezbjednost, što je, potom, i ispunio.

Ovakvih primjera, zasigurno, ima još. I svi zaslužuju duboko poštovanje i pamćenje. Jer, koliko god su ohrabrenje da uvijek ima nade za čovječnost – toliko su i opomena – da je u svim situacijama poput posljednje jugoslovenske tragične drame, preskupo čak i samo nastojanje da se ostane i zaista bude čovjek. Zbog toga smo uvijek i na svakom mjestu dužni voditi računa – da se slično zlo nikada više ne ponovi.