Kako je Cetinje slavilo 1. maj prije 40 godina: Samo đaci i domaćice nijesu primali platu

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka crnogorska Prijestonica je na sebi svojstven način slavila 1. maj, Praznik rada. U gradu u kojem su, prema urbanoj legendi na evidenciji biroa rada bili samo oni koji nijesu htjeli da rade, bilo je opravdanih razloga da se slavi Praznik rada.

Prema riječima dugogodišnjeg rukovodioca biroa, danas penzionera Lazara Čelebića, cetinjska legenda nije daleko od istine.

“Na evidenciji biroa rada bilo je početkom osamdesetih godina svega 200-250 osoba, uglavnom žena, koje nijesu željele da rade, ali su se na biro prijavljivale zbog zdravstvenog osiguranja. U to vrijeme Cetinje je “uvozilo“ radnu snagu. Dolazili su uglavnom mladi ljudi, iz Bijelog Polja, Berana, Novog Pazara, Prijepolja, najviše iz Sjenice i Tutina i zapošljavali se u nekom od tada uspješnih, čak i za jugoslovenske prilike gigantskih preduzeća”, priča sa sjetom Lazar.

U tri smjene

Kako naglašava, Elektroindustrija “Obod“ u jednom periodu proizvodila je rashladne uređaje u tri smjene. U to vrijeme zaposleni u “Obodu“ primali su i po 17 plata godišnje.

” Samo u „Obodu“ bilo je preko 4.500 zaposlenih, preko 1.000 u „Košuti“, koliko je imao i „Trgopromet“. Tu su još bili „Tara“, „Bojana“, „Kartonaža“, „Sanitas“, „Galenika“. Grad koji je imao 21.000 stanovnika brojio je više od 10.000 zaposlenih. Penzionera je bilo oko 4.000. Znači, samo đaci i domaćice nijesu primali platu”, priča Lazar.

Prisjeća se da u to vrijeme nije bilo televizije iz bivše Jugoslavije koja nije slala svoje reportere da izvještavaju kako je to Cetinje uspjelo da riješi problem nezaposlenosti, što čak ni Sloveniji nije pošlo za rukom.

Proslavu Praznika rada na Cetinju nije obilježavao Prvomajski uranak.

“Najčešće je 1. maja organizovan defile voznog parka tada uspješnih preduzeća „Tara“ i „Bojana“. Autobusi „Tare“ i kamioni „Bojane“ započeli bi defile vožnju kroz grad, pridruživali su se zatim „Obod“, „Košuta“ i druga preduzeća sa svojim voznim parkom. U godinama kada je Cetinje imalo bleh muziku u defileu je učestvovala i muzika. Napravili bi tako krug vozeći i svirajući kroz čitav grad”, priča Luka Milunović.

Prema riječima dugogodišnjeg tehničkog direktora „Obod Geneksa“ Radivoja Vujovića, tokom prvomajskih praznika neradne dane u svojim fabrikama i preduzećima jedan broj zaposlenih koristio je da ispuni neke druge obaveze.

“Kako su u drugoj polovini XX vijeka sela još bila naseljena, većina je jedva dočekala tih dva neradna dana da odu na selo i rade na njivama”, kaže Vujović.

Prvomajske vatre

Prema njegovim riječima, mladi su na svoj način obilježavali 1. maj.

“Išli smo na izlete, tada pedesetih i šezdesetih godina po makadamu i prašini, ali nam to nije smetalo. Izleti su proticali u pjesmi i druženju i mi smo, tada mladi, na taj način proslavljali Praznik rada. Maj je u ono vrijeme bio inače pravi praznični mjesec. Ubrzo nakon Praznika rada slijedilo je obilježavanje 9. maja, Dana pobjede nad fašizmom, i naravno na kraju 25. maj, Dan mladosti. Tada smo nosili Titovu štafetu. Sjećam se, jedne godine je i meni pripala ta čast i nosio sam štafetu od starog hotela „Grand“ do gornjeg „Oboda“, 0,priča Vujović.

Sjeća se Vujović i da su se uoči 1. maja na brdima oko Cetinja palile logorske vatre i da je bilo jako važno čija je vatra najveća. Kako se danas na Cetinju obilježava 1. maj je tema za neku drugu priču.