Društvo

Kako su oficiri Spasić i Mašera herojski poginuli u Boki

Spasić i Mašera (Foto: Boka news)

Na današnji dan navršava se 76 godina hrabre pogibije narodnih heroja mladih oficira na bojnom brodu “Zagreb” u Boki Kotorskoj Milana Spasića i Sergeja Mašere, piše portal Boka news.

Spaić i Mašera su bili jedini pripadnici Kraljevske vojske koji su proglašeni narodnim herojima SFRJ, a interesantan je podatak da su neposredno prije svog herojskog čina gledali prema Lovćenu, zauzevši pritom čuveni brodski stav.
Maglovito, kišno jutro 17. aprila 1941. godine u Boki prekinula je prvo manja, pa odmah potom i dvije strahovito jake eksplozije.

U južnom dijelu Tivatskog zaliva, iz prava uvale Sveto Trojstvo kod Prevlake, dizao se stub crnog dima, a metalni djelovi letjeli su i po nekoliko stotina metara od mjesta detonacije i padali u more ili na obližnje kopno.

Razarač Zagreb (Foto: Boka news)

U eksplozijama je nestao Kraljevski brod „Zagreb“ kako je bilo zvanično puno ime razarača što je tada bio jedan od najmodernijih ratnih brodova Kraljevske mornarice Jugoslavije.

Sa svojim brodom u vječnost su otišla i ova dva mlada oficira koji su, poput drevnih japanskih samuraja, ostali vjerni bušido kodeksu – Nema predaje!

U maniru pravih pomoraca koji nikada ne napuštaju svoj brod, njih dvojica umrli su sa „Zagrebom“ iz protesta i prkosa- ne želeći da brod predaju neprijatelju – italijanskoj vojsci čije su jedinice upravo ulazile u Boku Kotorsku, glavnu pomorsku bazu Kraljevine Jugoslavije.

Foto: Boka news

Daleko brojnije i nadmoćnije snage Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske napale su Jugoslaviju 6. aprila i porazile je za samo deset dana trajanja takozvanog Aprilskog rata.

Prva topredna divizija Kraljevske mornarice koju su činili veliki razarač „Dubrovnik“ i nešto manja, ali modernija tri razarača – „Beograd“, „Zagreb“ i „Ljubljana“, iako najjača i najsposobnija jedinica u cijeloj mornarici, tokom Aprilskog rata nije izvela nijedno ofanzivno dejstvo.

Dvojica mladih oficira bili su sušta suprotnost „staroj gardi“ u Mornarici, „naslijeđenoj“ još iz Austro-Ugarske jer Spasić i Mašera nijesu pridavali važnosti tada vrlo prisutnoj , gotovo pa klasnoj podijeljenosti između oficira, podoficira i mornara.

Foto: Boka news

Izbijanje Drugog svjetskog rata 6. aprila 1941. godine dvojicu prijatelja zateklo je na „Zagrebu“ koji je tog jutra bio vezan u Dobroti kod Kotora. Njemački i italijanski avioni napali su Pomorski arsenal u Tivtu i mornarička postrojenja u Kumboru i Zelenici, a popodne tog dana obrušili su se i na brodove flote, razasute po Kotorskom zalivu.

Jedan italijanski bombarder za obrušavanje tipa “Junker Ju-87 štuka“ ustremio se za „Zagreb“ mitraljirajući palubu razarača, a njegova bomba pala je i eksplodirala u moru na manje od 20 metara od broda. PVO artiljerci sa „boforsa“ kojima je komandovao Mašera ubrzo su pogodili drugu „štuku“ koja se potom srušila u blizini prevoja Trojica iznad Kotora.

Uslijedio je drugi val napadačkih aviona koji su ponovo bili zamalo neprecizni, bacajući bombe na 20 do 70 metara od broda. Hladnokrvi Spasić koga je na palubi razarača zasula morska voda i mulj što je sa dna mora podigla detonacija jedne od bombi, pozvao je mornara i naredio mu da mu iz kabine donese čistu šapku, a potom je čestitao Mašeri i njegovim artiljercima koji su u međuvremenu pogodili i oštetili još jedan neprijateljski avion.
Naredni dani prolazili su u odbijanjima napada neprijateljskih aviona, mijenjanju vezova po Boki i nadi da će stići naređenje Vrhovne komande za ispovljenje na otvoreni Jadran u pravu borbu sa Italijanima ili priključenje saveznicima u Grčkoj.

Posebno jaki napadi neprijateljske avijacije na razarače bili su 13. aprila, ali su vatra sa brodova i vješto manevrisanje spriječili pogotke bombi.

Kad je narednog jutra stiglo naređenje da se razarač privuče što bliže obali u uvali Sveto Trojstvo kod Prevlake i maskira granama, obojici je bilo jasno da se, u uslovima kada je borbeni moral na brodu sve više padao pod tada već neskrivenim kvislinškim stavovima komandanta broda, kapetana korvete Nikole Krizomalija, „Zagreb“ teško više može ponovno pokrenuti.

Naredna dva dana donijela su i konačni slom Jugoslavije, raspad vojnog lanca komandovanja i odlazak dobrog dijela razočarane posade sa broda, ali Spasić i Mašera uz još nekolicinu energičnih i borbenih mladih oficira, nijesu prestajali da se nadaju da će sa tri broda, „sakupiti“ dovoljno ljudi da posadom popune makar razarače „Zagreb“ i „Beograd“ i sa njima isplove iz Boke za Egej gdje bi se priključili saveznicima i nastavili borbu na Mediteranu.

„Ovi brodovi nijesu građeni za trgovačke operacije, niti za skrivanje. Izgradili smo ih za rat i sa njima moramo ratovati i braniti svoju zemlju. Narod je za to dao novac!“, govorio je Spasić ali uzalud jer je splet malodušnosti, neorganizovanosti i otvorenog izdajstva u redovima Komande mornarice bio jači.

Stoga su on i Mašera odlučili da ako „Zagreb“ već ne može isploviti, njihov brod sigurno neće izdati Jugoslaviju i staviti se pod neprijateljski barjak, kako je nalagala zvanična kapitulacija o kojoj su obaviješteni 16. aprila.

Svoje posljednje jutro 17. aprila dočekali su užurbano. Dok je posada „Zagreba“ odlazila sa broda noseći sa sobom sve što im može zatrebati, Spasić i Mašera iz pomoć nekolicine podoficira i mornara, pripremali su brod za uništenje. Od krme gdje su postavili detonator, do pramčane municione komore broda razvukli su kablove, a među bojeve glave šest torpeda u aparatima na sredini broda, postavili su patrone TNT-a sa detonatorima.

Svoje lične stvari i novac razdijelili su članovima posade sa kojima su se posebno dobro slagali, i od kojih su se veoma dirljivo i toplo oprostili, ne dozvolivši tim ljudima da ih nagovore da i oni napuste brod.

Riješeni da umru sa „Zagrebom“, Spasić i Mašera bukvalno su sa broda istjerali komandanta Krizomalija i njegovog kolegu sa razarača „Beograd“ Mihaila Lepetića koji je došao posjetiti Krizomalija.

„Napustite brod, na njemu nema mjesta za izdajnike! „Zagreb“ neće izdati“- odbrusio im je Spasić.

Prema tvrdnjama očevidaca, dvojica oficira uputili su se na krmu razarača. Zauzeli su takozvani brodski stav gledajući prema Lovćenu. Jedan drugom su potom strgli oznake činova sa ramena, zagrlili se i poljubili. Razmijenili su nekoliko posljednjih riječi, okrenuli se u stavu mirno prema Lovćenu, a zatim se jedan od dvojice sagnuo i aktivirao detonator.

Uslijedile su ogromne eksplozije i požar koji su lijepi ratni brod ubrzo pretvorile u hrpu deformisanog i usijanog metala što je legla na plitko dno uvale Sveto Trojstvo i narednih dana nastavila gorjeti uz povremene manje eksplozije.

Četvrtog dana po potonuću broda, more je na Prevlaci izbacilo tijelo Spasića. Italijani su ga odnijeli u Vojnu bolnicu Meljine gdje je obavljena identifikacija.

Spasić je 5. maja 1941. godine sahranjen na groblju Savina kod Herceg Novog uz najviše vojne počasti.

Nekoliko dana nakon eksplozije, u vodama blizu uvale Brdišta ribari su našli obezglavljen torzo za koji se pretpostavlja da je pripadao Mašeri, ali su ga morske struje odnijele tokom noći, prije nego što su Italijani iz Tivta došli na lice mjesta da ga pokupe. Glava Mašere nađena je na kopnu u blizini uvale Brdišta i mještani su je u tajnosti od okupatora sahranili.

Nakon identifikacije koja je obavljena u Institutu za sudsku medicinu u Ljubljani, Mašereva glava je sahranjena je 17. aprila 1987. godine na ljubljanskom groblju Žale

Spasdić i Mašera su bili jedini pripadnici Kraljevske vojske Jugoslavije koji su zbog djela učinjenog u Kraljevskoj vojsci, proglašeni narodnim herojima socijalističke Jugoslavije.

Uradio je to svojim ukazom iz 1973. godine, lično maršal Josip Broz Tito, što samo po sebi, dovoljno govori o veličini i značenju herojskog čina dvojice oficira o kome se i danas predaje na večini vojno-pomorskih akademija u svijetu.

Send this to a friend