Karađuzovići prekinuli rad nakon 91 godinu: Ugašen svjetionik slatkih uspomena

Nakon 91 godinu trajanja i kvaliteta, barska poslastičarska familija Karađuzović odlučila je da prekine izradu i prodaju kolača, torti i peciva, piše Portal Bar Info.

Radnja u Starom Baru ne radi već nekoliko godina, a posljednja na Gradskoj pijaci, sačuvala se do početka ove. Međutim, odnedavno u njoj više neće biti sultan-sudžuka, kadaifa, urmašica, baklava, limunade s mrvljenim limunom, “crvenih” ferik-jabuka, puslica, pite s jabukama i svih onih specijaliteta radi kojih su Barani decenijama bili redovni gosti. I ne samo Barani.

“Na žalost, godine uzimaju danak. Ljudi koji su decenijama radili ovaj posao više nisu u stanju, a mlađi idu svojim putem, u škole i na fakultete. Ako se ikada predomisle i odluče na ovaj posao, tu su im recepti, tu je oprema… Već izvjesno vrijeme smo razmišljali o ovom koraku, a onda je ove godine prvi put nakon devet decenija Bajram u našoj radnji osvanuo bez čuvenih Redžepovih šećera, prvih bombona napravljenih u Baru. Znali smo da je to kraj, makar ono simbolički”, rekao je za Bar Info i Radio Bar Agron Karađuzović.

On ističe da više nema dovoljno radno sposobnih ljudi u familiji kako bi održali kvalitet na koji su svi navikli.

“Nećemo da idemo ispod našeg nivoa, odlučili smo da prekinemo dok smo još kako treba, ‘po načinu’, i da završimo ovu rabotu na ponos i gradu i državi. Zahvaljujemo našim Baranima za sve ove decenije koje smo zajedno proživjeli, od prvih sladoleda tridesetih do danas, vazda skupa, vazda jedno, naši ljudi znaju što su sve naše familije prošle skupa, držeći se dobrih ljudi. Nekad je više vrijedila čašica razgovora no sve blago. Jedanaestog januara smo i konačno odlučili da ugasimo, kako mi volimo da kažemo, ‘svjetionik slatkih uspomena’”, zaključio je Agron.

Najstarija barska poslastičarska familija, Karađuzovići, bavila se ovim poslom još od 1934. godine. Za sve to vrijeme držali su se tradicionalne recepture, od koje nisu odstupali. Njihovi istočnjački kolači bili su na izuzetnoj cijeni u ovom dijelu primorja.

U Baru su još od 1571. godine, odnosno od dolaska Turaka u ove krajeve. U kući pričaju staroturskim jezikom, a priču o ostanku u Baru nakon što su Crnogorci vratili stare teritorije i ogromna većina Turaka izbjegla, znaju svi u familiji Karađuzović.

“Spremao se stric Alil za odlazak, 1878. godine, kada mu se, kao pisaru svom, obratio knjaz Nikola lično. Rekao mu je da je prokleta Crna Gora, ako u nju ne mogu živjeti, pored Crnogoraca, i Arbanasi i Latini i Turci. Nakon tih riječi, osim nas, ostalo je još nekoliko familija: Omerbašići, Mustafagići, Đulamerovići…”, objašnjavao je Bato Karađuzović.

Rodonačelnici slastičare Redžep Karađuzović i brat mu Halil bili su trgovci, jedni od “jačih” u Baru. Ali, jedan događaj sve je promijenio. Otkupili su 12 vagona (120.000 kilograma) smokava i trebalo je da ih transportuju vozom preko Sutormana i Plavnice za Podgoricu i dalje, sve do Zagreba i Beča. Došlo je do nekog zastoja na pruzi, dunuo je jugo, zatoplilo je naglo i smokva se ucrvljala. Izgubili su oko 15.000 zlatnih napoleona, i – bankrotirali.

Poslije toga, braća su počela da se bave poslastičarstvom. Prvu slastičarnu otvorili su 1934. u Starom Baru, u radnji Musta Hehovića, a onda i jednu u Ulcinju, 1937. godine, ali je ona radila samo godinu dana. Odlučili su se za ono što im “kuća daje” – kadaif, urmašice, smokvice sa šećerom i orasima, baklave, crnu alvu, i obavezni burek. Redžep je znao recept i za sultan-sudžuk, poslasticu koju niko drugi nije pravio.

Ljeta 1936. godine počeo je Redžep Karađuzović da pravi prvi sladoled u Baru. Led su sa vrha planine Rumije u Stari Bar donosili Marljukići, Markičići i Androvići, na mazgama. Oni su s proljeća nabijali snijeg u jame i pakovali ga u vreće. Dizali su se ljeti oko pola noći, umotavali ga u lišće, i u pet ujutro bili u Baru. Karađuzovići su imali ručne mašine, donešene iz Turske, a mlijeko je bilo ovčije, gusto… Sladoleda je u vrelim ljetnjim mjesecima bilo do podne, kasnije se rastapao… Proizvodili su ga do rata, pa prestali, da bi Redžep nanovo pokrenuo proizvodnju 1952. godine.

Najdelikatniji za izradu, i jedinstveni na ovim prostorima su tzv. “Redžepovi bomboni”. Dobili su ime po čovjeku koji je prvi pravio te slatkiše za starobarsku djecu. Upravo su oni bili jedan od simbola onog nestajućeg Starog Bara, a niko ih, osim Karađuzovića, već decenijama nije pravio.

“Šećer se izlupa, obojimo ga prirodnom bojom i aromom, i kuvanu vrelu smjesu provučemo kroz valjkove. Temperatura na kojoj se radi je oko 350 do 380 stepeni, i stalno sam dobijao plikove kad sam ih pravio. Masa se onda baci na pet cenata debeo mermer, da se stvrdne“, objašnjavao je tajnu pravljenja prvog barskog bombona Bajazit Bato Karađuzović, Redžepov sin.

Poseban delikates radnji Karađuzovića bio je sultan-sudžuk. Jednom je ministar odbrane Turske svratio tokom posjete Crnoj Gori u slastičaru Karađuzovića. Kad je probao kolač – najveći biser Bajazitovog rada – ostao je zapanjen, rekavši da je “obišao svijet, a taj turski kolač nije vidio”.

“Objasnio sam mu da se taj kolač pravio za sultane, a otkad su oni nestali – ni kolač se ne radi. Mi smo zadržali stari recept: šećer, med, bjelanac, orah i čokolada koja lijepi sve, samo ga treba napraviti. Ko umije”, govorio je Bato Karađuzović.

Posebnu poslasticu za barsku djecu činile su “crvene jabuke” – male “ferik” jabuke glazirane posebnom smjesom koja se lizala kao lizalica, a poslije bi se jela sočna voćka. “Crvene jabuke” su se počele praviti 1955. godine za posebne prilike, a od 1974. godine konstantno.

Poslastičarnica u Starom Baru je bila zatvorena od 1985. do 2006. godine, prije nekoliko godina objekat je izdat pod zakup. Glavni dio posla Karađuzovića se 1962. preselio u Sutomore. Radili su i u Ulcinju tri godine početkom šezdesetih. Sutomorsku radnju su 1989. godine izdali, a iste godine na barskoj pijaci otvorili poslastičarnicu / buregdžinicu koja je radila do prije nekoliko dana.