Kontinuirano edukovati građane o humanosti doniranja organa u slučaju moždane smrti

Sveobuhvatna i kontinuirana informisanost i edukacija građana, uz pretpostavljenu saglasnost, kakva je trenutno u važećem zakonu, dala bi značajne rezultate i uticala da bude mnogo više slučajeva presađivanja organa sa moždano mrtvih pacijenata.

To je ocijenila specijalista anesteziologije sa reanimatologijom i subspecijalista intenzivne medicine Vesna Orlandić, navodeći da je transplantacija u svim svojim segmentima postala svakodnevica.

„Zahvaljujući predanom radu, vjerovanju, entuzijazmu medicinske direktorice Kliničkog centra Crne Gore (KCCG), profesorke doktorke Marine Ratković i kolega iz Hrvatske, danas imamo status pridružene članice Fondacije Eurotransplant, neprofitne organizacije koja, bazirano na medicinskim i etičkim kriterijumima, čini ovaj vid liječenja optimalnijim i dostupnijim“, ukazala je Orlandić.

Govoreći o transplantaciji organa sa preminule osobe, pojasnila je da moždana smrt predstavlja nepovratni gubitak moždane funkcije, što znači da ne postoje reanimacione mjere koje bi tu funkciju mogle vratiti.

„U tome se moždana razlikuje od kliničke smrti, koja nastaje kod srčanog zastoja, ali se funkcija srca može vratiti reanimacionim mjerama i pacijent nakon oporavka može nastaviti ispunjen život. Moždana smrt je, prema tome, ekvivalent smrti“, objasnila je Orlandić.

Moždana smrt, kako je rekla, najčešće nastaje kao posljedica teških oboljenja ili povreda mozga.

„U momentu nastanka moždane smrti prestaje i funkcija disanja, sto vodi brzom gašenju funkcija ostalih organa. Kako su pacijenti sa teškim oboljenjem ili povredom mozga već postavljeni na aparat za vještačko disanje, možemo reći da je tehnika vještačkog disanja omogućila vremenski prozor u kome se kod moždano mrtve osobe još uvek, istina minimalno, održava funkcija ostalih organa. Upravo je to momenat kada se može govoriti o uzimanju organa sa preminule osobe, o takozvanom kadaveričnom donorstvu“, kazala je Orlandić.

Ona je pojasnila da je procedura utvrđivanja moždane smrti protokolizovana, zakonski utemeljena i da osnovnu proceduru utvrđivanja moždane smrti konzilijarno sprovode neurolozi i anesteziolozi.

Orlandić je kazala da se u razmaku od šest sati vrše klinički testovi, koji ukazuju na odsustvo refleksa karakterističnih za funkcionisanje mozga, a nakon toga se vrši parakliničko testiranje.

„Kod nas je kao standard prihvaćena MSCT angiografija, koja kod moždane smrti pokazuje odsustvo cirkulacije u mozgu. Kao vrijeme smrti pacijenta proglašava se vrijeme očitavanja MSCT nalaza i potpisuje se konzilijarno. Cijelu proceduru nadgledaju bolnički koordinatori za transplantaciju, a u dinamičnoj smo komunikaciji sa direktorima Kliničkog centra i kolegama iz Hrvatske. Želim podvući izuzetno profesionalan, kolegijalan i entuzijastički pristup, kako neurologa, tako i anesteziologa“, rekla je Orlandić.

Ona je objasnila da se na razgovor o doniranju organa porodica poziva tek kad se utvrdi moždana smrt.

„Ne zaboravimo da se razgovor odvija u tragičnim okolnostima. Porodica gubi bliskog člana, tuga, nevjerica i nada su jos prisutni. Odluka nije jednostavna niti se može donijeti odjednom. S druge strane, živimo u sredini koja je tradicijom, kulturom, istorijom razvila snažan kult smrti. Ipak, shvatanja se mijenjaju, možda sporije nego želimo, ali promjene su vidljive. Treba više, otvorenije razgovarati o ovoj problematici i verujem da će vremenom biti sve više ovih humanih odluka“, smatra Orlandić.

Pretpostavljeno donorstvo koje podrazumijeva da su svi potencijalni donori, osim ukoliko se ne izjasne suprotno je koncept koji, kako je rekla, postoji u zemljama sa uspješnim transplantacionim programom, kakva je Hrvatska.

„Svakako da uređenja mogu, nekada i moraju biti drugačija. Voljela bih da saznam razloge koji su naveli Ministartsvo zdravlja na ideju vraćanja koncepta informisane saglasnosti, samo ovog puta uz nemogućnost porodice da učestvuje u donošenju odluke. U proteklom periodu, ne samo da smo se suočili sa odbijanjem davalaštva od strane porodica preminulih, već i sa nevoljnošću uzimanja donorske kartice. Odluka o doniranju organa od preminule bližnje osobe je hrabra, dobrovoljna i jednaka za sve“, rekla je Orlandić.

Ona smatra da predloženi koncept informisane saglasnosti neće donijeti rješenje, ali „voljela bih da me vrijeme demantuje“.

„Smatram da bi, uz pretpostavljenu saglasnost, kakva je trenutno u važećem zakonu, jedna sveobuhvatna i kontinuirana kampanja, kojom bismo informisali i edukovali građane, dala značajne rezultate. Brojni primjeri iz svijeta to dokazuju“, istakla je Orlandić.

Ona je kazala da su u zemljama sa razvijenim projektom transplantacije postavljeni zakonski preduslovi da se, ukoliko porodica preminulog odbije donorstvo, preminuli isključuje sa aparata za vještačko disanje, što kod nas, kako je dodala, nažalost nije slučaj.

„Preminuli ostaje na aparatu za vještačko disanje sve dok se spontano ne ugase funkcije ostalih organa, prvenstveno funkcija srca. Ovakvo stanje traje nekoliko, najčešće, 2-5 dana, tokom kojih se ne preduzimaju složene terapijske, dijagnostičke, niti reanimacione mjere. Činjenica je da ovo usložnjava naš rad, a rekla bih i dodatno zbunjuje članove porodica. Apelovala bih na autoritete da u jedan od fokusa svojih interesovanja stave i ovaj problem“, rekla je Orlandić.

Ako porodica preminulog odobri donaciju organa, kako je objasnila, do tada primjenjivane mjere reanimacije mozga se prekidaju, a počinje se sa mjerama reanimacije organa, što podrazumijeva optimizaciju funkcije organa u cilju obezbjeđivanja najpovoljnijeg ishoda kod primaoca.

Ona je pojasnila da vrijeme od momenta potvrde moždane smrti do eksplantacije treba da bude što kraće.

„U tom periodu aktivnosti se istovremeno odvijaju u više pravaca: održavaju se funkcije organa primjenom specifičnih medikamenata, terapijskih tehnika i monitoringa, procjenjuje kvalitet organa, vrši tipizacija tkiva preminulog i vodi intenzivna komunikacija sa sjedištem Eurotransplanta“, kazala je Orlandić.

Ona je objasnila da se podaci crnogorskih pacijenata sa liste čekanja i podaci o kvalitetu organa i tipizaciji tkiva preminulog pacijenta šalju u sjedište Fondacije, gdje se u najkraćem roku određuju najoptimalniji primaoci.

„Ovim je mogućnost bilo kakvog i bilo čijeg upliva u listu čekanja svedena na najmanju mjeru. Fondacija Eurotransplant, po medicinskim i etičnim principima, posreduje u spajanju organa sa najoptimalnijim primaocem, kako bi se mogućnost odbijanja organa svela na najmanju mjeru“, pojasnila je Orlandić.

Eurotransplant pokriva populaciju od oko 135 miliona ljudi, a uključene su, kako je dodala, države poput Belgije, Luksemburga, Njemačke, Austrije, Slovenije, Hrvatske.

„Mislim da je jasno da ulaskom u ovu Fondaciju naši državljani, koji su u stanju potrebe, mogu brže i sigurnije doći do liječenja. A složićete se da smo na putu da budemo u dobrom društvu. Ono što nam slijedi jesu napori da postanemo punopravna članica Eurotransplanta“, ocijenila je Orlandić.