Početak juna je i vrijeme kad ožive kolašinske planine, katunima se vraćaju oni koji su ih početkom zime ostavili.
Tako su Vikend novine krenule na Goleš, jedan od najvećih katuna na Bjelasici, smještenim ispod same Crne glave na nadmorskoj visini od 1600 metara, a uz samu granicu nacionalnog parka Biogradska gora.
Već je kraj mjeseca, a nebo nad Bjelasicom je tmurno, kao da se snijeg sprema. Kako se udaljavamo od Kolašina tako su oblaci sve tamniji, vjetar hladniji, a negdje oko 13 časova nadomak katuna, temperatura je pala ispod nule i neka sitna ledena kiša jahače je počela da tuče sa svih strana.
Na prevoju Dragišin brijeg – Gilikača, koji dijeli Goleš od nacionalnog parka sreli smo Radenka Boškovića, šumarskog tehničara sa svojim stadom ovaca. Gromada od šarplaninca poželjela nam je dobrodošlicu. Sjahali smo s konja i krenuli da skratimo razgovorom Radenkovo vrijeme čuvanja stada. No kiša i poneki grom protutnji u daljini, ovce se bijele oko nas, a nama u glavi staro pravilo – kad grmi sklanjaj se od drveća i ovaca.
“Tačno vam je to da ovce privlače grom, no ovdje ste bezbjedni nema drveća, sad smo ispod kose pa nema brigama mjesta. Ne treba ići kosama nego dolinama i šumom. Ajte vi u katun, brzo ću ja doći da se ugrijemo uz jednu ljutu”, kazao je Radenko, što smo mi sa oduševljenjem prihvatili, samo da ne stojimo među stotinu i kusur ovaca, dok hladna kiša sipi, a munje sijevaju na sve strane.
Tako stigosmo i do prvih koliba. Smješten u kotlini, Goleš je jedan od najvećh katuna koji ima oko desetak koliba. Gromoglasni laveži velikog broja rasnih planinskih pasa najavili su naš dolazak. Dočekala nas je na pragu prve kolibe domaćica Milodarka Vlahović, koja već 30 godina dolazi na ovaj katun.
“Izdigli smo oko 1. juna, a ostaćemo do Krstova dana, odnosno do kraja septembra. Svako ko vam kaže da na Golešu ostaje duže, vala će vas slagati. Iako je kišna godina koja je krenula sa lošim vremenom, mora se trpjeti, tako je za dovijeka bilo. Od malena sam na planinama, bivalo je vremena i kiša po svo ljeto pa je narod živio. Sjećam se kad mi je kćerka imala godinu, a tada tačno je bio isti ovaj mjesec i isti datum kad je udarilo pola metra snijega. Muž mi bio na poslu, nama stoka ovdje i mi svi ostali tu. Uveče, ovako ko danas, vjetar udario, a kuma iz susjedne kolibe došla kod mene. Ja taman namirila stoku, kad oko deset uveče počele kroz vjetar pahulje da provejavaju, snijeg nam je bio do pola vrata. Ujutru onda čisti snijeg i oćeraj ovce i krave dolje spram Trebaljeva, a kuma ostala kod ove moje male, dok mi je muž došao iz Kolašina. Do Tare je bio došao snijeg, zadržao se nekih tri dana, sjekli smo bukovinu kravama, a ovce su nekako čeprljale do trave. Eto pa sam nekako preživljavala. I danas je negdje ispod nule, kao da će snijeg”, priča naša domaćica.
Dok je stavljala kafu, pripremala mezu i rakiju ispričala nam je da imaju oko 50-60 ovaca, 6-7 krava 10-15 koza, ali kaže ne valja se reći tačan broj.
To znači ima više, a po stadu se to i vidi. Iako proizvodi lisnati sir, punomasni i kozji, kaže nema puno vajde od toga, jer je kupce najteže naći.
Ona kaže da je ovakav život nikakav, te da je “oder” na katunu. Lako je onima, kako ona veli, koji se hvale sa ovog katuna, jer imaju sve načine kao u gradu, pa turisti imaju kupatila i svaki način.
“Nije ovo neki hljeb. Možeš samo da preživiš sa porodicom, a da nešto zaštekaš para, ne možeš. Rashoda je svudje, pola porodice je kući, pola ovdje, i šta si zaradio – ništa. Stoka ima da pase, ta jagnjad prodaš i sve to daš opet za stoku. Mnogo su bolja vremena bila prije 15 godina za nas stočare no sad. Imali smo i otkupne stanice, prodavali i sir i šumsko voće i cijene su bile normalne. Sve što si tada iznio da prodaš mogao si prodati i da živiš solidno od toga, sad to tako nije. Danas od nakupaca sve zaivsi. Pa 2,80 eura je kilogram teletine, a u prodvnici skoro osam eura. Prodala sam tele od dva mjeseca ispod krave za 2,9 eura i šta sam zaradila – ništa. I vele dobro mi je. E jes, mogu da kupim taj džak brašna, ali se ne žalim djeca su mi zdrava i to je najvažnije i siti su, a ovi što se hvale neka samo nastave da se hvale jer oni žive od državnih kredita, a ja nikad centa od kredita nijesam uzela. Živim od ovoga što zaradim”, kazala je pomalo ljutito Milodarka.
U kolibu tada ulazi mladić od 22 godine, njen sin Milinko. Kako nema posla drugog, sa njima je na katunu i pomaže u čuvanju stoke. On kaže da mu dan počinje u šest sati ujutro i tako do osam naveče, po kiši i suncu.
“Pomažem roditeljima, prošetam po planini i zadovaljan sam, a i majka mi da džeparac i dobro je. A bude i djevojaka na katun, no samo kad su veći svečevi. Nekad je bilo omladine na katunima, a sad nigdje niko. Odoše poslom u Podgoricu i druge gradove, neće niko na selo. Da u Kolašin ima za mene posla, ne bi ni ja bio ovdje. Po zanimanju sam kuvar, a ovdje mi u šest ujutru počinje radni dan oko stoke i cijeli dan do osam uveče tako. Ponesem hrane u torbicu, padala ne padala kiša, isto mi se hvata. Bivalo je da sretnem vuka i medvjeda, ali se mimoiđemo. Ovdje ih računamo kao domaće životinje. Noći su ledene, ali navikli smo”, kazao je Milinko.
Gledamo šupljikavu kolibu, nebo se kroz nju vidi, a i okolina, pod je zemljani, domaćini vele ćabad i jorgani su topli i debeli, ali se nama bar na oko, tako nije učinilo.
“Ma ne brinite, topli su jorgani, a imamo i još jednu kolibu, bolju od ove. No i ja vam rijetko ovdje noćim, idem na Radigojno u Kolašin, hoću malo da idem u grad i da izađem”, kaže Milinko i smješka se, jer smo shvatili da ima djevojku u gradu.
Krenuli smo do susjedne kolibe Gorana Bulatovića, gdje se okupilo društvo sa katuna, Žarko, Milinko i još po koji mještanin, dok napolju bijesni nevrijeme sjeli smo oko vatre, dim je na sve strane nema sulundara niti dim ima gdje izaći, pa smo svako malo zapomagali da se vrata otvore, toplo je, a oni gorštaci navikli na sve to.
Goran nas je prvo počastio, kaže sa pravim planinskim zdravim napitkom, rakijom jabukovačom sa koprivom i onda svi uglas zapjevaše – Zeleni se Zoro, zeleni se Zoro moja zelena livada……
“E niđe ti nema zdravije rakije za srce i krvotok od ove. Kad se ispeče rakija od jabuke prvo se boce napune dobro koprivom, a onda se napuni rakijom i to tako stoji 45 dana, onda se procijedi i može se piti. A bogami stari su mi pričali da je dobra i za potenciju, no ko će ga znati više”, kazao je Goran.
Malo kasnije uz dobru mezu, Goran nam je opet ponudio još jedan, kako kaže zdrav alkoholni napitak, vino od borovnica. Taman ga je načeo, jer to mora da odstoji godinu u buretu, da bi bilo dobro.
“Ovdje vam je sve zdravo od hrane do rakija. Da vidite kako sve to plane za Ilindan kad omladina iz Kolašina dođe. Bude ih preko stotinu, sve momci i djevojke, pa se naloži vatra muziku prikopčaju sa akumulatora pa tako uz pjesmu ostanemo do zore, spava se u kolibama, šatorima, a neki i pod vedrim nebom”, kazao je on.
Mi svratismo i u narednu kolibu kod Radenka koji se u međuvremenu vratio sa onog rizičnog prevoja kad nas je dočekao. Sa njim je i sedamdesetogodišnja Vasiljka Rnković sa kojom živi, a koja je, kako veli, od Nikšića ali je postala prava Kolašinka.
“Po svu noć moraš izlaziti da obiđeš ovce u torove. Nije se dešavalo da nam vuk uskoči u tor, ali kad pasu po planinama nestajalo je i po 5-6 i kod nas i kod drugih, a što će biti no da ih je pojeo vuk. E pošto se na katunima piju samo rakije, znali su oni koji vole da potegnu malo više i da zapjevaju rakiji u čast, pa eto za kraj razgovora da otpjevam i ja jednu pjesmu ovih što vole rakiju – Rakijice rako, ja te volim jako, a ti mene rako u potok polako”, uz smijeh nam je ispjevala Vasiljka himnu onih koji potegnu preko granice.
