Niko se nije žalio: Likovno važno kao i ostali predmeti

Ministarstvu prosvjete niko se nije žalio što je nastavnik jedne podgoričke osnovne škole učenike šestog razreda ostavio na popravni, a petog i sedmog na razredni iz likovne kulture.

Za ovaj, po malo, neobičan slučaj o kojem je CdM ranije pisao, podigla se velika bura, pa su pojedini komentarisali da je problem u nastavniku koji trenira strogoću.

Ono što je sigurno je da je ovim slučajem poslata jasna poruka-nema važnijih i manje važnih predmeta. Sa tim se slažu i u Ministarstvu prosvjete.

“U propisima, razlika među predmetima u dijelu organizacije eventualnog popravnog ispita o kojoj govorite ne postoji. U vezi sa slučajem o kome govorite nijesmo imali zvaničnih pritužbi”, jasni su u Ministarstvu za CdM.

Psiholog Radmila Stupar Đurišić za CdM kaže da je, bez obzira šta je pozadina ovog slučaja, ona srećna što neko ozbiljno počinje da shvata da su likovno, ali i muzičko i fizičko ključni predmeti za razvoj deteta u osnovnoj školi.

“Ja sam oduševljena. Niko ne obraća pažnju da su likovno, muzičko i fizičko predmeti koji isto zahtijevaju ozbiljnost. Mi u okviru školstva koji se bavimo djecom stalno o tome pričamo. Štaviše, za razvoj ličnosti, fizičko, muzičko i likovno su mnogo važniji predmeti od bilo kojih drugih. Šta je bitno za osnovnu školu? Linearne funkcije? Nije tačno! Bitne su boje, fizička kultura. Osnovna škola mora da se bazira na pokretu, da svako dijete zna okret, špagu, kolut naprijed, nazad, da zna osnove košarke, da zna da potrči. Nama djeca ne znaju da trče! Padaju na ravnom. Moraju da znaju da drže olovku u ruci! Ne traže ti da budeš Pikaso. Moraš znati da nacrtaš drvo, čovjeka, sunce, kišu”, kazala nam je ranije Stupar Đurišić.

Savjetnica u Zavodu za školstvo Nataša Vlahović je istakla da je nastavnički posao kompleksan, te da ne zna zašto su đaci ostavljeni na popravni iz likovnog.

“Nijesam upoznata kako izgleda popravni ispit iz likovnog obrazovanja i vaspitanja u osnovnoj školi. Mada, ne znam, niti uspijevam da shvatim, koji je bio cilj nastavnice u ovom slučaju: da li da ta djeca zavole likovnu kulturu, ili da bude principijelna tj. “stisne petlju”, kazala je ranije za CdM ona.

Nju je, pak, iznenadilo “oduševljenje” i brzi zaključci psihološkinje Radmile Stupar Đurišić.

“Čime se ona oduševljava? Na osnovu čega i kako je zaključila o značaju i prioritetu predmeta? Na osnovu čega je zaključila da je potrebna “petlja” da nastavnica pošalje učenika na razredni/popravni ispit? Da li je upoznata sa situacijom te djece? Da li psihološkinja zna da li su ta djeca možda bolesna, gladna, ili imaju ozbiljnih problema u porodici, u okruženju… Da li psihološkinja zna da li ovih problema ima ili nema i, ako postoje, koji su to problemi? Da li je razgovarala sa profesoricom i čula njene razloge i motive za ovakvu odluku? Sigurna sam da nastavnica nije razmišljala u tom pravcu, a mislim da joj je još teže poslije objašnjenja ove psihološkinje“, navodi ona.

Posebno je, kako ističe, interesantno pitanje da li su metodi i stavovi naših psihologa takvi da prosvjetni radnici treba da “stisnu petlju”

“Očekivala sam oprezniji pristup i veliko razumijevanje od strane psihologa – i za tu djecu i za nastavnicu. Nadam se da ostali psiholozi nemaju isti stav. Mnogo je pitanja na koje ne znam odgovor, jedino sam sigurna da je u ovom konkretnom slučaju malo toga urađeno u interesu djece. Rezultat toga je da smo tu djecu izgubili iz sistema školovanja“, navodi ona.

S.Đukanović