Od grada u ruševinama do metropole evropskih vrijednosti

Zadovoljan sam što sam i u ovim godinama dobio nagradu moga grada, gdje sam se rodio i kojem sam sve posvetio, priča za Dnevne novine Husein Ceno Tuzović, dobitnik priznanja Glavnog grada “19. decembar” za 2020. godinu.

Ceno Tuzović je novinar, istoričar, hroničar, kao i veliki poznavalac staropodgoričkog mentaliteta, običaja i života stare i savremene Podgorice, a nagrađen je za knjigu “Podgorička istorijska čitanka”. U ovoj knjizi su sabrani prikazi iz istorije Podgorice, koji čine pregled političke, društvene prošlosti grada XIX i XX vijeka. Ujedno, data je prava slika podgoričkog suživota, tolerancije i ljudskih odnosa.

Šta za Vas predstavlja nagrada “19. decembar” koja je, prema mišljenju mnogih, mogla da Vam pripadne i mnogo ranije?

Tuzović: Mnogo mi znači ovo priznanje, a naročito nakon brojnih čestitki iz Podgorice, Crne Gore i inostranstva, jer sam zadivljen koliko su ljudi to srdačno primili i poštovali. Svako je rekao da je moglo ranije, ali ja kažem da nikad nije kasno. Zadovoljan sam što sam i u ovim godinama dobio nagradu moga grada, gdje sam se rodio i kojem sam sve posvetio. Zahvaljujem i žiriju, koji je razumio predloge koji su za mene upućeni, predlažući nagradu.

Ova nagrada je uvijek za mene predstavljala nešto što grad svojim stavom odražava poštovanje prema onome kojem to uručuje. Dobitnik podgoričke, a prije toga i titogradske nagrade, jeste čovjek koji se samo Podgorici posvetio, a kroz Podgoricu i Crnoj Gori. Podgorica je osnova Crne Gore, jer da nema Podgorice ne bi bilo ni Crne Gore i obrnuto. Pamtim i mnogo teško vrijeme, kada poslije bombardovanja nismo znali kako grad izgleda.

Prije rata, sa 11 godina, izgubio sam oca, a tokom bombardovanja nam je srušena kuća. Život nam je prošao u koheziji i razmišljanju kako pomoći jedan drugome i kako omogućiti da se ide dalje. Sve je to veza sa time kako sam ja predložen za nagradu.

Kako gledate na Podgoricu nekad i sad, te kako kao direktni svjedok istorije ovog grada doživljavate promjene koje su se dešavale u prethodnom periodu?

Tuzović: Podgorica se izuzetno lijepo izgradila. Nedavno sam bio u naselju City kvart, gdje sam naišao na bulevare vrhunskih ljudi u Narodnooslobodilačkom ratu i poslijeratnom periodu Radoje Dakića, nekadašnjeg premijera Veselina Đuranovića, kao i Vidoja Žarkovića, Filipa Bajkovića i dr Pera Šoća… Kad sam to vidio bio sam zadovoljan, jer sam učestvovao u tome, da se ti bulevari nazovu po ovim ljudima. Posebno sam zahvalan Veselinu Đuranoviću, koji je meni bio putokaz života i rada u novinarstvu, jer nisam mogao ni da zamislim da ću do kraja života biti u novinarstvu.

U svojoj knjizi pisao sam o Vujadinu Popoviću, čovjeku koji je u periodu rata i okupacije, kada se malo moglo i razmišljati o napretku, rekao ‘Podgorici je život preko Morače’. Taj život je došao i Podgorica danas predstavlja grad sa više od 220.000 stanovnika, a prolazeći gradom do Komanskog mosta ili do središta cetinjskog i nikšićkog puta, teško je i povjerovati da je sve to Podgorica. Razmišljajući, ako ne izdam knjigu ‘Podgorica 2020’, onda nisam dao ništa.

Mislim da sam to prikazao da se čovjek divi kako je Podgorica izgrađena. Vidio sam grad koji mora napredovati i uvjeren sam da će za nekoliko godina Podgorica imati i 300.000 stanovnika, jer će sve biti skoncentrisano prema Podgorici, koja je širokoga srca i pruža svakome šansu da dođe, da je poštuje i u njoj živi i doprinosi razvoju. Podgorica je došla od grada u ruševinama do metropole evropskih vrijednosti, a sigurno da i turisti imaju osjećaj da su u nekom velikom gradu Evrope. Ovaj grad postaje prava metropola i grad za svakoga i svačije oči.

Često ste voljeli da kažete da nije bilo Podgorice, ne bi bilo ni Crne Gore. Šta ste mislili pod time?

Tuzović: Knjaz Nikola je imao viziju da se desnom obalom Ribnice, lijevom obalom Morače i do brda Gorica gradi novi grad, koji bi se nadovezao na Staru varoš. Mislio je da za Prijestonicu odredi Danilovgrad, ali su mu mudriji ljudi rekli da tu ne može da razvija državu. Preporučili su mu Podgoricu, kao prostor sa-pet rijeka, brdašcima i svim drugim ljepotama koje ima.

Podgorica je grad kojem je priroda dala najveća dobra koja se mogu i zamisliti. Ta dobra su prostor, što je opredijelio mudre ljude da savjetuju Knjaza Nikolu da Podgorica bude Prijestonica, kao i voda i sunce. Ne vjerujem da se može naći grad i u Evropi koji obiluje tolikim prostorom i dobrotom. Podgorica je sinonim razvoja gradova sa malim brojem stanovnika. Od Podgorice u ruševinama, gdje sam i ja proveo mladost u raščišćavanju grada od bombardovanja, sada imamo veoma lijep grad, zahvaljujući sjajnim projektantima i arhitektama.

Takođe, Podgorica nikad nije bila u službi nekog ko je izražavao težnje ka osvajanju i nasilju, a doživjela je mnogo zla.

Šta je ono što biste voljeli da promijenite kod Podgorice?

Tuzović: Treba da se promijeni svijest našeg naroda, a tu ne napadam nikoga, jer tu pripadam i ja. Ipak, ako ljudi ne razmišljaju i ne razvijaju svijest ka dobrome, malo je mogućnosti za napredak. Zbog toga volim da istaknem da bez mudrih ljudi nema boljitka. Podgorica nema nikakvih smetnji za dalji razvoj. Ljudi moraju biti svjesni da bez zajedničkog života nemamo puta u boljitak. Zajednički put upravo mora da bude, što bi vjernici rekli, kako Bog zapovijeda. Posvetio sam se Podgorici, ali i Crnoj Gori, jer joj nisam ostao dužan ni u jednom trenutku, a nikad joj nisam bio protivan.

Da li je Podgorica tokom svih ovih godina ubrzanog naseljavanja izgubila neki svoj duh ili šmek koji je imala?

Tuzović: Da je Podgorica ostala na starom boemskom načinu života to onda ne bi ni bila Podgorica. Ne bi to bio grad koji pretenduje ka Evropi. Taj duh koji je imala Podgorica zadržan je kod onog dijela stanovništva koji je nasljedstvom ostao Podgoričanin. Podgoričane su u pogrdnom smislu nazivali cikotićima, a cikotići su bili veoma duhoviti, oštroumni, a nikad zlobni.

Bojim se da dolaskom u ovaj grad ljudi ne stiču razumijevanje o ostatku domorodaca. Taj ostatak ne smije da se tumači u negativnom smislu, jer su oni bili toliko duhoviti i dobronamjerni. Bio sam veliki zaštitnik kulturne baštine i smatram da nam je ona pomogla da se vidi kako je Podgorica u nekom ranijem periodu živjela. Podgorica je i pod Osmanlijama imala svoj šmek. Nikad nije ostala bez ičega. Ostatak kulturne baštine se vidi i naslijedili smo Vezirov i Rimski most, Sahat kulu, vjerske objekte, crkvu Sv. Đorđa…

Šta za Vas predstavlja jedan Podgoričanin i kako bi ga opisali? Da li i dalje postoje oni stari Podgoričani, koji od zaborava čuvaju neka stara vremena i s koljena na koljeno prenose ljubav prema gradu?

Tuzović: U Podgorici se počeo razvijati poslovni svijet, koji je trgovao sa Kotorom, Dubrovnikom, Skadrom… a poslije toga i sa Raškom. Na tim putovanjima su ih pitali odakle su, a oni su bili iz Podgorice Podgoričani, pa je tako ostalo da Podgoričanin bude sinonim za one ljude koji su udarali temelje druš-™ tvenom odnosu i tvorci sistema, jer je tada počeo da se razvija društveni odnos i društvo kao cjelina. Podgorica je i kasnije postao grad koji je svima širom otvorio vrata svakom čovjeku koji je smatrao da tu treba da dođe.

Ranije je u blizini Ljubovića postojalo naselje Ćemalisti, a dobilo je naziv po violini, koja na arapskom znači čemane’, pa su od tog imena, stariji ljudi, prebacivali mladima da mnogo sviraju i onda su ih nazvali ‘čemanisti’, a kasnije je to ‘N’ prešlo u ‘L’. Stara varoš je zadržala mnoge stare vrijednosti i na tom mjestu, kao i u Novoj varoši, nalaze se stanovnici ovog grada, koji su tu vjekovima.

Šta je to što nedostaje ovom gradu?

Tuzović: Podgorici nedostaje ljubav prema gradu i vjerovanju koliko može da se razvija. To je treći grad u Evropi prema prostoru i broju stanovnika u ruševinama, a ispred su samo Varšava i Drezden. Podgo; rica je imala 77 bombardovanja, koja su potpuno uništila grad. Prvo smo čistili grad od ruševina, a nakon toga i pošumljavali Tološe, Zlaticu, Goricu i Ljubović.