STAV: Karen Medoks, ambasadorka Velike Britanije za CdM
Godišnja kampanja “16 Dana aktivizma” počinje 25. novembra, Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, a završava se Međunarodnim danom ljudskih prava, 10. decembra. Na osnovu statistike SZO, svaka treća žena se suočava sa fizičkim nasiljem tokom svog života.
Žene doživljavaju prijetnje njihovoj bezbijednosti na način koji većina muškaraca nikada neće razumjeti. Kao žene u (mahom) patrijarhalnom svijetu, živimo sa konstantnim znanjem u podsvijesti da smo ranjive na najosnovnijem nivou jer smo obično slabije od muškaraca u fizičkom smislu.
Naš osjećaj bezbijednosti se oslanja se na društveni ugovor između poštenih ljudskih bića. Rodno zasnovano nasilje se u velikoj mjeri dešava kod kuće, gdje postoji prekid odnosa povjerenja onda kada se prekrše najvrijedniji društveni ugovori i kada se žene odvoje od drugih ljudi u svojim životima koji bi ih mogli zaštititi od fizički snažnijeg partnera.
Sve je veći broj žena koje se suočavaju sa psihološkim zlostavljanjem, uključujući zlostavljanje putem interneta. Statistički podaci studije Vestminsterske fondacije za demokratiju koju je finansirala Britanska ambasada, prošle godine, pokazali su da je 70 odsto žena političara u Crnoj Gori bilo zlostavljano, uključujući prijetnje putem interneta. Zbog toga smo i podržali kampanju Ženskog kluba Skupštine Crne Gore, “Šta bi ti na mom mjestu?” kojom se akcentuje zlostavljanje sa kojim se žene suočavaju tokom poslaničkog mandata.
Komentari koje dobijaju žene aktivne u javnom životu Crne Gore mogu često biti politički motivisani, ali se rijetko odnose na njihove stvarne političke stavove. Umjesto toga, komentari se tiču njihovog izgleda, njihovog izbora da grade karijeru, uz sugestiju da one nijesu dovoljno kompetentne ili posvećene kao muškarci, i često se kombinuju sa dezinformacijom ili pretpostavkom o onome za šta se zalažu.
Ovi komentari su osmišljeni tako da omalovaže, a u nekim slučajevima i da podstaknu mržnju. Nedavno sam bila predmet istog tretmana kao ambasadorka u Crnoj Gori, zajedno sa mojim cijenjenim koleginicama iz SAD i EU, što mi nalaže određenu odgovornost da ovo pitanje istaknem ove godine.
Oni koji koriste naš pol kao razlog za kritiku mogu lako pronaći publiku za svoje argumente među onima koji imaju ekstremne stavove kada su u pitanju žene. To je jeftin trik koji im garantuje pažnju, ali je slaba strategija i narušava njihovu reputaciju. Žene se smatraju za lake mete, za koje je manje vjerovatno da će reagovati u svoju odbranu. Neke od verbalnih uvreda upućenih ženama političarima, ne samo ovdje već i Ujedinjenom Kraljevstvu, predstavljaju direktnu prijetnju njihovoj fizičkoj bezbijednosti. Ove žene su samo ljudska bića koja obavljaju svoj posao. Je li to zaista svijet u kakvom želimo da živimo?
Crna Gora kao društvo mora uspostaviti djelotvorne strukture za žrtve koje prijave prijetnje i slučajeve nasilja. Ovo zahtijeva odgovarajuće zakone i obuku unutar sistema policije i pravosuđa. To je dugoročan posao. Već postoje neki oblici zaštite i potrebno je uspostaviti dalje reforme pravosuđa, budući da je Crna Gora na putu ka pristupanju Evropskoj uniji. U međuvremenu, oni koji koriste javne platforme, medije, pa čak i sami pojedinci, mogu ukazati na zlostavljanje kada se dogodi nama i drugima. Žene neće ćutati.
Vjerujem da zlostavljanje koje vidim (i koje sam doživjela) jeste znak da smo na globalnom nivou u periodu tranzicije. Napravili smo pozitivne korake ka rodnoj ravnopravnosti. Promjena statusa quo je oduvijek na početku prijeteća za one koji su imali koristi od stvari koje su se stalno dešavale. I muškarcima i ženama je potrebna podrška da funkcionišu u svijetu koji se mijenja i da izazivaju uloge i očekivanja koje im je tradicija nametnula. Postoji mnogo dokaza za to da je cjelokupno društvo prosperitetnije tamo gdje postoji rodna ravnopravnost.
Takođe, vjerujem da to vodi ka bezbjednijem i poštenijem svijetu. Kakva god bila vaša politička gledišta, smatram da se svi možemo složiti da je to svijet za koji vrijedi boriti se.
