Ovi ljudi spašavaju živote kad se čini da pomoći nema

Posljednja nada ugroženih i unesrećenih ljudi u skoro svim prirodnim uslovima u našoj zemlji je specifična organizacija Gorske službe spasavanja (GSS). Kada druge civilne i vojne službe ostanu bez rješenja, onda nastupaju alpinisti, speleolozi, planinari, skijaši, ljekari, piloti GSS-a jer spasiti ljudski život i pomoći čovjeku u nevolji njihov je osnovni zadatak, priča za CdM načelnik te službe,  Željko Loncović.

Gorska služba spasavanja Crne Gore je humanitarna i neprofitabilna organizacija čiji je osnovni cilj pomoć i spašavanje ljudi u planinama, kanjonima, jamama i drugim nepristupačnim mjestima.

Osnovali su je domaći alpinisti 1963. godine po ugledu na slične u alpskim zemljama, a ciljevi i zadaci su potom mijenjani i usklađivani s potrebama i mogućnostima u našim uslovima.

“GSS je prvenstveno bila namijenjena za spasavanje planinara. Međutim zbog konfiguracije Crne Gore, znači geograske posebnosti, velikih planina, kanjona, jama i nepostojanja odgovarajuće službe koja bi intervenisala u tim nekim mjestima, rad GSS se nije mogao ograničiti samo na spasavanje planinara nego je služba intervenisala u svim drugim slučajevima kada je njena pomoć bila potrebna”, kaže Loncović za CdM.

Članovi GSS rade svakodnevno, no ipak u akcije računaju jedino ona angažovanja kada spasavaju ljudske živote.

Takvih, prema riječima prvog čovjeka te službe, godišnje uspješno obave do dvadesetak u kojima, u prosjeku, spase od 20 do 35 ljudi.

“U akcije ne računamo svako angažovanje GSS-a, poput preventivnih akcija, dežurstava ili intervencija na ski-stazi. Za nas je akcija samo kada je riječ o spasavanju ljudskih života i evakuaciji”, kazao je Loncović.

Ističe da se Gorska služba za 54 godine postojanja može pohvaliti sa velikim brojem uspješno odrađenih akcija.

Sjedište GSS-a je u  Nikšiću, gdje je i jedina stanica te službe. Dvije obavještajne tačke nalaze se u Kolašinu i na Žabljaku. Planiraju, kako kaže Loncović, da naprave još dvije obavještajne tačke u Plavu na Prokletijama i iznad Herceg Novog, na Subri.

Imaju mnogo članova, od čega oko 70 aktivnih operativaca, različitih profesija, a zvanja se dobijaju u zavisnosti od stepena obrazovanja i obuke. Zvanja su: ljekar spasilac, gorski spasilac, helikopter spasilac, pripravnik za gorskog spasioca i počasni član.

A put od dobrog planinara do gorskog spasioca je dug.

“Svi oni su  morali proći vrlo zahtjevnu obuku za gorskog spasioca. Obuka je standardizovana i sastoji se od alpinističke- speleološke obuke, zatim se mora dobro poznavati orijentacija, prva pomoć te razne tehnike spasavanja”, objašnjava Loncović ističući da gorski spasilac prije svega mora biti i alpinista.

Za sve te obuke potrebno je nekih šest do sedam godina.

No, sticanjem zvanja gorskog spasioca priča se ne završava, ističe Loncović.

“Svake godine kandidat mora da odradi veliki broj akcija i vježbi da bi obnovio zvanje gorskog spasioca za narednu godinu”, objašnjava on.

Svi oni, i pripravnici, spasioci i instruktori su volonteri.

Jedina “plata” im je spašen ljudski život.

“Rad u Službi je od početka do danas volonterski. GSS nikad ni u kojem slučaju nije svoje usluge spasavanja naplaćivala”, ističe Loncović.

Gorska služba spasavanja je prepoznata kao specijalistička u sistemu zaštite i spasavanja Crne Gore. Sa MUP- om imaju  Ugovor o tehničkoj saradnji te za  potrebe akcija  neka sredstva dobijaju od njih.

Loncović ističe da su za sada zadovoljni opremom koju imaju.

Osim pomoći od strane MUP- a, opremu dobijaju kroz razne donacije i učešća na projektima koje raspisuje Evropska komisija.

“Od opreme direktno zavisi bezbjednost i spasioca i povrijeđenog”, kaže Loncović ističući da se spasavanje u planini ne može zamisliti bez učešća helikoptera.

“Brzina dolaska na lice mjesta i brzina evakuacije i transporta u bolnicu je jedan od najvećih faktora da bi se taj neko spasio“, napominje on.

A od dobijanja poziva pa do spremnosti da se krene na teren potrebno im je oko 40ak minuta.

Akcije se uglavnom završavaju uspješno, no ističe Loncović, iako znatno manje ipak ima i neuspjelih.

A upravo takve su im i najteže.

“Akcije dijelimo na akcije kada smo nekog spasili i na one kada nekog nijesmo spasili jer je taj neko već bio mrtav. Takve emocionalne akcije su nam i najteže”, priča Loncović.

Veliki problem je, ističe načelnik GSS, jer njihove preporuke koje se odnose na bezbjednost nijesu obavezujuće.

“Ne postoji Zakon koji će ih obavezati da postupe po tome”, kaže Loncović  dodajući da je njihov cilj upravo da uđu u priču zakonskog regulisanja statusa službe.

“Mi smo na nekom putu i nadamo se da ćemo napraviti Zakon o GSS po uzoru na Hrvatsku koja ima takav zakon od 2006. Njihova iskustva govore da je to vrlo dobar potez i da je u velikoj mjeri smanjio broj nesreća”, kaže on.

Zakonsko regulisanje GSS-a, kako je kazao, neće iskorijeniti nesreće u planini ali će ih zasigurno smanjiti.

“Dešavaće se i poslije toga vjerovatno ali u manjoj mjeri”, istakao je on.

Načelnik ove Službe dodaje da je i problem to što u Crnoj Gori  ne postoji zvanična institucija koja se bavi bezbjednošću ljudi u planini.

“Na moru imamo pomorsku sigurnost dok u planini nema nikog”, ističe on.

Iako rizikuju sopstveni život da bi spasili život drugog, rijetki su oni koji ih nakon pomoći nazovu da im se zahvale.

„Bilo je par slučajeva gdje su ljudi zvali da se zahvale dodatno ali dosta rijetko. Vjerovatno većina ljudi misli da je to nečiji posao i da im je to obaveza”, kaže Loncović.

GSS je član Međunarodne organizacije za alpsko spasavanje – IKAR – krovne organizacije koja propisuje standarde obuke, opreme. Ona okuplja sve zemlje koje se bave organizovanim planinskim spašavanjem i, prema riječima Loncovića,  ima ih oko 30ak.