Klimatske promjene povećale su dužinu požarne sezone, veličinu spaljene površine i broj požara, što znači da kada se požari pojave, brže je njihovo širenje i spaljuju više prostora dok se kreću nepredvidivim putevima i izlaze iz kontrole češće nego u prošlosti, kaže za Pobjedu prof. dr Velibor Spalević.
Najveća opasnost za nastanak i širenje požara, upozorava on, jesu zapuštene, travom i korovom obrasle površine.
Izuzetno visoke temperature u ljetnjim mjesecima povećavaju isparavanje, što dovodi do toga da atmosfera povlači više vlage iz zemljišta, a to uzrokuje dugotrajne suše. Klimatske promjene su dovele do ranijeg otapanja snijega, što ostavlja duži vremenski period za sušenje zemljišta prije sezone požara i veću podložnost ovih područja požarima. Područja u kojima se događaju požari su uvijek područja koja su postala suvlja i toplija, gdje je proljeće došlo ranije. Uslovi sušenja i više temperature povećavaju ne samo vjerovatnoću pojave požara, već i trajanje i težinu požara.
KLIMA
Kao predavač na predmetu Pejzaži u geografskoj sredini na Odsjeku za geografiju UCG navodi da je jedna od njegovih oblasti proučavanja i uticaj klimatskih promjena na pejzaže. Ukazuje na iskustva drugih zemalja koja se tiču pošumljavanja rizičnih područja i otvaranja za ispašu.
“Veoma dobro dokumentovani naučni dokazi ukazuju na to da klimatske promjene povećavaju dužinu sezone požara, veličinu opožarene površine svake godine i učestalost ove pojave izraženu u broju registrovanih požara. Emisije gasova staklene bašte, preko efekta staklene bašte, uzrokuju porast globalne temperature i promjenu klime. Predjeli su postali topliji i suvlji zbog uticaja klimatskih promjena. Požare obično slučajno počinju ljudi zapaljena cigareta bezbrižno izbačena kroz prozor automobila. U ljetnjem periodu i udari groma iniciraju izbijanje iskre vatre, a kada se ti uslovi udruže sa visokim temperaturama i jakim vjetrovima eto brzog širenja požara kojeg je vrlo teško držati pod kontrolom i zaustaviti ih u brdsko-planinskim područjima i vrletima Crne Gore”, objašnjava Spalević.
Šumski požari, ističe on, najveći su neprijatelji drveća i šumskog ekosistema. Posebno štete požari prave na strmim padinama i gudurama u vremenskim uslovima jakih vjetrova, pri niskoj vlažnosti i visokim temperaturama.
“Šumski požari počinju u niskom rastinju (lišće, grančice, trava), a njihovo širenje na krošnje zavisi od blizine zapaljivih supstanci između podloge i krošnji drveća. Pravilna ispaša, koja eliminiše nisko rastinje i niže grane drveća, značajno će smanjiti broj požara i njihov broj i intenzitet”, ističe Spalević.
Skoro čitava teritorija Crne Gore, objašnjava on, u ljetnjem periodu dugotrajno je na udaru toplog tropskog talasa sa esktremno visokim temperaturama višim od 30 stepeni Celzijusovih sa periodom od oko 100 dana (jul-septembar).
“Topli tropski talasi smatraju se opasnom pojavom koja uzrokuje velike štete, generišući se kroz sekundarne opasnosti požare, čime su ugroženi životi ljudi i bivaju narušene normalne ljudske aktivnosti. Područja vrlo velike ugroženosti u Crnoj Gori su Ulcinj, Bar, Budva, Kotor, Herceg Novi, Cetinje, a u centralnom dijelu i djelovi područja opština Nikšić, Danilovgrad i Podgorica”, rekao je Spalević.
Ove oblasti, kako navodi, karakteriše ekstremno visok indeks opasnosti od požara, a to su mjesta sa dugim trajanjem visokih tropskih temperatura sa više od 35 stepeni Celzijusovih (sa temperaturom koja na istom mjestu prelazi 45 stepeni Celzijusovih na površini zemljišta), koju dalje može katalizovati veća koncentracija kiseonika i zapaljivih materijala.
ZAŠTITA
Nacionalni plan zaštite i spašavanja od požara koji je donesen decembra 2018. godine pokazao je da je na području Crne Gore registrovano 27.466 požara na otvorenom, što je, kaže on, u prosjeku 4.577 požara po godini za sva četiri navedena tipa (šumski, nisko rastinje, sijena, kontejneri-deponije).
“Požari u niskom rastinju od toga čine skoro polovinu (48 procenata) od ukupno registrovanih požara na otvorenom kod nas (13.180). Prosjek po godini po ovom tipu požara je 2.197. Otuda je potrebno u narednom periodu obratiti posebnu pažnju kod zaštite od požara ovih površina”, ističe Spalević.
Smatra da bi pravilna ispaša, koja eliminiše nisko rastinje i niže grane drveća, mogla značajno smanjiti broj požara, njihov broj i intenzitet.
“Mlada šuma stara oko tri godine može ugostiti stado u proljeće bez značajnog oštećenja posađenih biljaka, a to može smanjiti biomasu niskog rastinja za najmanje 1.000 kilograma suvog materijala po hektaru, što ublažava opasnost od šumskih požara u ljetnjem periodu”, objasnio je Spalević.
Iskustva drugih zemalja, koja se odnose prvenstveno na pošumljavanje rizičnih područja i njegovog otvaranja za ispašu, upućuju na korisnost uspostavljanja mješavina brzo rastućih vrsta, uglavnom crnogorice, zajedno sa sporo rastućim vrstama, posebno širokolisnih.
“U šumama u kojima postoje sporije rastuće vrste, otvaranje prostora za ispašu se odlaže, a propisuje se i godišnje doba kada mogu ući stada. Još jedna operacija koja služi za zaštitu šume od požara je zaštita herbicidima koja utiče na smanjenje rasta korova i drugog rastinja koje su potencijalno gorivo za požare. Ovo zahtijeva temeljno naučno razumijevanje vrsta i tipova hemikalija, načina na koji oni dejstvuju i koliko su otporne različite biljke prema njima. Uspjeh ovog tretmana, takođe, u velikoj mjeri zavisi od nivoa stručnosti izvođača prskanja”, kazao je Spalević.
Sposobnost službi iz oblasti šumarstva i službi zaštite i spašavanja da, kako smatra naš sagovornik, efikasno spriječe šumske požare i minimiziraju ih zasniva se uglavnom na smanjenju količine zapaljivih supstanci u područjima podložnim za izbijanje požara i postavljanje graničnih zaštitnih pojaseva vertikalno i horizontalno.
INFRASTRUKTURA
“Rad na stalnom uspostavljanju dobre infrastrukture takođe pomaže da se smanje područja na koja se požari šire. To može biti gradnja i proširenje pristupne infrastrukture i sistema za vodosnabdijevanje, prije svega, kao i uspostavljanje sistema za rano otkrivanje požara, te dostupnost dovoljnog broja vatrogasaca koji mogu brzo reagovati u slučaju potrebe”, smatra Spalević.
Preporučljivo je, kako ističe, da se u dugoročnim planovima razvoja strategije za zaštitu od požara radi na uzgoju biljnih vrsta koje su relativno manje zapaljive sa manjom „stopom potrošnje”, što smanjuje opasnost od požara.
“Istraživači širom svijeta još od sredine prošlog vijeka rade na studijama u kojima ispituju temperature paljenja vatre i takozvane stope potrošnje požara standardnih vrsta šumskog drveća i grmlja. U skladu sa tim nalazima, napravljene su detaljne liste za mnoge vrste drveća i žbunja, a date su i preporuke u vezi sa sadnjom i gajenjem. Cilj svih ovih istraživanja je bio da se preporuči sadnja drveća i žbunja sa niskim stopama zapaljivosti i sporim stopama potrošnje, te da se na taj način smanji vjerovatnoća paljenja i difuzije požara na mjestima sa visokim rizikom od požara, i da se ovakav uzgoj postavi duž određenih linija požara”, objašnjava Spalević.
Mlade šume, objašnjava on, najranjivije su na požare, jer će požar prouzrokovati totalnu štetu i spriječiti kasnije prirodnu obnovu.
“Da bi se spriječio požar u mladoj šumi, područje oko njega mora biti izolovano. Područje unutar njega mora imati protivpožarne staze koje služe kao pregrade, a količina zapaljivih materija mora se smanjiti unutar područja uz kontrolisano gajenje sadnica, ispašom i slično”, ističe Spalević.
Navodi primjere nekih zemalja sa sličnim klimatom kao u kritičnim područjima u nas, kao što su Izrael i Iran, koji govore u prilog tome da je veoma korisno organizovati ispaše u šumama. Neki od stočara u tim zonama za ove inicijative dobijaju i ugovore koji jasno definišu njihova prava i obaveze.
“Pravilno gazdovanje šumama i prirodnim resursima je bitno i kod preventive od požara. Ove akcije uključuju sanitaciju, prorjeđivanje i uklanjanje grana i otpada od drveta, a sve kako bi se postigao cilj da se smanje količine zapaljive materije. Uporedo treba stalno raditi na održavanju protivpožarnih staza i površina za ispašu. Aktivnosti treba sprovoditi prema stepenu hitnosti što je diktirano fizičkim stanjem šume, prvenstveno uzimajući u obzir nivo rizika od paljenja i širenja požara. Zakonodavstvo može značajno podržati zaštitu od požara kroz uspostavljanje i striktno sprovođenje zakona i kaznenih politika vezano sa tim”, naveo je Spalević.
Štetočine povećavaju rizik
Indirektan efekat koji je uslovljen klimatskim promjenama, a utiče na pojave požara, kako ističe prof. dr Velibor Spalević, su i epidemije štetočina koje uništavaju brojne biljne vrste, drveće. Štetočine čine šume podložnijim požarima.
“Utvrđeno je da su epidemije pojedinih štetočina uzrokovane klimatskim promjenama. Insekti sada drugačije reaguju u novonastalim klimatskim uslovima, koristeći prednosti duge ljetnje sezone koja im omogućava duže razmnožavanje i bržu reprodukciju. Možemo povezati te efekte sa toplijim klimatom analizom mjesta požarišta”, kazao je Spalević.
Tamarisk i oleander smanjuju zapaljivost
Istraživanja u nekim zemljama, ističe prof. dr Velibor Spalević, pokazala su da su tamarisk i oleander od biljnih vrsta najpogodniji za sprečavanje širenja požara.
“Pored toga, u pojedinim zemljama je razvijen model sadnje šuma, prema kojem se preporučuju za sadnju određene vrste biljaka i grmovi sa niskim stopama zapaljivosti kao barijere u zasađenim šumama, u skladu sa geografskim područjem lokacija šuma i parkova. Gustina zasađenih redova mladica varira u skladu sa prirodnim uslovima (nagib, sjeverna ili južna ekspozicija, režim vjetrova ruža vjetrova i slično). Da bi se na vrhovima i na grebenima stvorili prekidi za širenje požara, drveće je zasađeno rjeđe, a prošarano je sa grmljem sa niskim stopama zapaljivosti”, zaključio je Spalević.
