Društvo

Priča o barskom časovničaru: Ivo je pravio i instrumente koji mjere korake

Ivo Antunićević bio je poznati barski časovničar i zlatar koji je pravio čak i pedimetar, instrument koji mjeri korake, a time i daljinu koju pređemo pješke.

Kao dječak od 15 godina i siroče, otišao je u Carigrad. Bio je vrijedan, inteligentan i nadasve blage naravi.

Uz dopust gazde za kojeg je radio, naučio je zanat zlatara i časovničara, i poslije kraćeg vremena otvorio zanatsku radnju sa jednim Grkom. Naravno, kao i mnoge druge ljude sa naših prostora, istorija ga je omela u životnim planovima. Bio je dobrovoljac u Balkanskim ratovima, a poslije raskida posla s Grkom, otvorio je vlastitu radnju u Baru.

Kao jedan od najpoznatijih majstora precizne mehanike i zlatarstva, bio je predložen za takmičenje regionalnog karaktera 1925. godine, pod pokroviteljstvom Velikog župana Milovana Džakovića. Tom prilikom je dobio “Prvoklasnu diplomu” od organizacije “Radišu Bog pomaže” u Podgorici.

Tada je napravio tri rada. Jedan od njih je sat smješten u mesinganoj čauri topa, gdje je sam izračunao, obradio, kalio opruge i osovine i narezao zupčanike. Što je najvažnije, sat je izuzetno tačno radio i još uvijek radi, u vlasništvu je njegove najmlađe unuke Nataše u Ljubljani. Drugi rad su tri srebrne muve originalne veličine, sa društvom se šalio da ih je pripitomio dok su mu stajale na dlanu. Treći rad je bilo srebrno ralo koje je imalo svoju funkciju, jer su svi djelovi bili perfektno “uglavljeni” i mogli su se rastaviti.

Nakon te prve nagrade, radio je na puno inovacija. Jedna od njih je bio pomenuti pedimetar. Ivo je na bazi oscilatora, po izgledu sata, konstruisao i smjestio u kutiju džepnog sata pedimetar koji se mogao korigovati prema dužini koraka.

Na taj način, izmjerio je da je od Gretve do Antunićevića u Zupcima bilo tačno 5.347 koraka. Napravio je zlatni okvir za naočare, kao i srebrnu kutiju za njih. Najinteresantnija je bila mesingana kresalica, veća od običnih jer je napravljena od čaure RAF-ovog avionskog mitraljeza koji je iznad Antunićevića otvorio vatru na crkvu sv. Nikole u Zupcima, gdje su tog trenutka krov popravljali Marko Vukotić i Niko Đurović. Munjevitom reakcijom i brzinom, skočili su sa krova i spasili se sigurne smrti.

Ivo je umro u Baru 1949. godine.

Porodična tradicija se nastavila, a Ivovi sinovi i kćerka su nastavili posao, kao i njihova djeca. Sada su časovničari Saša, Ivov praunuk u Sloveniji, kao i njegov otac Slavko.

4 Komentara na "Priča o barskom časovničaru: Ivo je pravio i instrumente koji mjere korake"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend