Priča o sestri Arnoldi: Crnogorska Majka Tereza srce ostavila u Baru

Malo ko je boravio u barskoj bolnici u drugoj polovini 20. vijeka, a da ne pamti časne sestre, čiji je rad bio zaštitni znak ove zdravstvene ustanove.

Među njima je i jedna koju je ordenom odlikovao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito zbog požrtvovanosti za vrijeme katastrofalnog zemljotresa. Bila je to sestra Arnolda Harmičar ili, kako su je svojevremeno zvali Barska Majka Tereza, piše portal Bar info.

Marija Mara Harmičar rođena je 1931. godine u malom mjestu hrvatskog Zagorja – Remetincu, nedaleko od Novog Marofa. Tu je završila i osnovnu školu 1944. godine, a potom radila kao kućna pomoćnica kod imućnije porodice u mjestu. Nakon što se odlučila za poziv časne sestre i prvobitnog protivljenja roditelja, 24. maja 1948. godine, u 17. godini, ušla je u samostan Milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu. Ovu sestrinsku družbu je odabrala, jer su dugi niz godina radile u bolnicama blizu Marijinog rodnog mjesta.

Sestra Estera Radičević, sekretarka u đakovačkom centru Milosrdnih sestara Svetog križa kaže za Bar info da je Marija morala proći određeno vrijeme redovničke formacije – upoznati život i rad sestara, duhovnost i što je u budućnosti očekuje.

“Marija je položila prve zavjete 1953. godine i dobila ime sestra Arnolda, postavši tako, simbolički, novi čovjek (zavjetovanjem prihvata život u ličnom siromaštvu, odriče se porodice i živi djevičanskim životom, obavezujući se na poslušnost poglavarima, uz pristanak da ide tamo gdje je poglavarka pošalje). Tako je 1954. godine sestra Arnolda došla u Bar i počela da radi u bolnici. Tada se moglo raditi i bez završene škole, ali su sestre svugdje nastojale da svoje obrazovanje dopune i usavrše, pa je ona završila Srednju medicinsku školu na Cetinju. Sestri Arnoldi je bila dodijeljena dužnost na internom odjeljenju, na kome je radila čitav radni vijek”, dodaje ona.

Bile su to teške godine za Crnu Goru i Jugoslaviju, kada je bila potrebna svaka pomoć. Interno odjeljenje barske bolnice je sa infektivnim činilo jednu cjelinu. Smješteno je bilo u baraci, skromno opremljeno, a patologija je bila raznovrsna.

Stručnog kadra nije bilo, pa je dolazak časnih sestara u Bar bio od neprocjenjive vrijednosti i značaja. Samo šest časnih sestara zajedno sa sestrom Arnoldom na internom i infektivnom odjeljenju svakog dana u godini 24 sata pružalo je svu njegu bolesnicima. Uz posao u bolnici, sestre su uvijek odlazile u domove bolesnika-davale im injekcije i previjale rane.

Brinule su i za crkvicu na Mirovici, svirale na liturgijskim susretima, spremale crkvu i održavale vjeronauku.

April 1979. godine donio je za sve ljude na crnogorskom primorju veliku katastrofu – zemljotres. Tu se sestra Arnolda pokazala u pravom svjetlu. U bolnici se nije moglo da se radi, pa su podignuti šatori i drvene barake, a tu je trebalo nastaviti kako-tako normalan rad s bolesnicima.

Svojim mirnim nastupom, razumijevanjem i ljubaznošću Arnolda je “bila svima sve“. Ljudi su prepoznali njeno zauzimanje i nesebičnost, pa je najprije dobila Povelju Društva zdravstvenih radnika Crne Gore, a za naročite zasluge u pružanju pomoći ranjenicima i bolesnicima predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.

Radila je izuzetno posvećeno svoj posao, mirna, tiha i uvijek puna razumijevanja i opravdanja za sve bolesnike. Na sve je djelovala smirujuće i opuštajuće, i na pacijente i na doktore koji su se suočavali sa velikim stresovima.

Pošla je u penziju početkom marta 1990. godine, ali ipak ostala je u Baru i brinula za zajednicu sestara kao njihova poglavarka. Tu službu je nastavila i kad je došla u provincijalnu kuću u Đakovo, gdje je preuzela brigu za bolesne sestre. Niz godina je bila brižna majka i sestra bolesnijima od sebe.

I danas, iako oslabljenog zdravlja, još uvijek čini ono što može, te joj tako u molitvi, radu i trpljenju prolaze dani. I kako za nju kaže sestra Estera Radičević, “ostavila je u Baru svoje srce, jer i danas, u već poodmakloj dobi, kad se spomenu Bar i bolnica, zaiskre joj oči”.

Zoran Srzentić, dugogodišnji hirurg, a danas gradonačelnik Bara kaže da su časne sestre jedno vrijeme bile zaštitni znak barske bolnice, a ta posvećenost pacijentu koje su iskazivale uz poštovanje prema doktorima, davala je primjer i drugom osoblju da se na isti način ponaša.

#Ne govoreći da naše medicinsko osoblje danas nema dobar odnos prema pacijentima, ipak bi bilo lijepo da mlade medicinske radnice imaju takve ličnosti pored sebe, da imaju primjer i obrazac ponašanja, odnosno standard koji bi svi poštovali“, istakao je on.

Od početka devedesetih u barskoj bolnici su radile samo tri sestre, a od 2009. godine ih više nema u ovoj instituciji.

“Sve časne sestre koje su radile u bolnici su uvijek dobrodošle i one to znaju. Smatram da bi bilo jako lijepo da dođu kod nas na Božić, recimo, ili za neki drugi praznik. Bio bih lično jako srećan da ih ugostimo, da se družimo, da se sačuva uspomena na te divne žene, a moje mišljenje, siguran sam, dijeli i sadašnje rukovodstvo bolnice. Ne znam da li one znaju, ali onaj put od gornje kapije bolnice gdje su radile, do njihove kuće, danas se i zvanično zove Put časnih sestara“, kaže Srzentić.

Za višedecenijski požrtvovani rad, časnim sestrama iz družbe Milosrdnih sestara svetog Križa Opština Bar je 1989. godine dodijelila najvišu opštinsku nagradu “24. novembar“.