Svaki drugi nasilnik izbjegne zatvor

Crnogorski osnovni sudovi češće nego zatvorske kazne izriču opomene, novčane, uslovne, kazne rada u javnom interesu i mjere liječenja za nasilje u porodice. To pokazuju podaci koji su , Danu” dostavljeni iz 12 sucova, po upitima poslatim svim najnižim sudskim instancama.

Podaci za prošlu i ovu godinu pokazuju da su sudovi donijeli 104 presude kojima su nasilnike osudili na kazne zatvora, dok je u istom periodu izrečeno 107 nezatvorskih osuda.

Višegodišnja žrtva nasilja Lejla ispričala je u razgovoru za, Dan da trpi zlostavljanje od ranog djetinjstva, ali da institucije nijesu učinile ništa da zaštite nju i njene sestre. Kako kaže, otac ju je tukao otkako zna za sebe, i godinama je već izložena nasilju, izbacivanju iz kuće, omalovažavanju… Naglašava da im institucije ne pružaju nikakvu zaštitu jer je njen otac penzionisani policajac koji, kako kaže, uživa zaštitu od policijskih službenika.

“Majku je izbacio iz kuće i ona vodi postupak protiv njega. Nas stalno naziva ku * * * * *, tvrdi da smo pod dejstvom heroina, da ga napadamo nožem. To su sve priče koje je naučio u policijskoj stanici. On je višestruki nasilnik koji je registrovan, ali nijedan dan nije bio u zatvoru. Ne znam kako se neko više može kažnjavati novčano, pa uslovno, pa opet novčano i sad nas službenici policije savjetuju da mi treba da napustimo našu porodičnu kuću jer „to nije naše” i mi nijesmo maloljetna lica. Policajci su na njegovoj strani”, priča Lejla.

Lejla dodaje da za sve ima pisane dokaze, izjave, da je policiji prijavljeno i kada je njenoj sestri držao nož po grlom, ali da zaštita institucija izostaje.

Pored terora u porodici, Lejla tvrdi da trpi i nasilje institucija koje odbijaju da joj obezbijede redovan kontakt sa djetetom. Kaže da je od bivšeg supruga trpjela nasilje, koje je prijavila, ali niko nikada nije podnio krivičnu prijavu protiv njega.

“Za sve ovo vrijeme dijete sam vidjela dva puta, a prije toga godinu i po dana sa njim nijesam imala nikakav kontakt. Službenici Centra za socijalni rad su pisali lažne iskaze da ja ne mogu da se staram o djetetu jer sam van zemlje, što nije tačno i što mogu dokazati. Davali su lažne iskaze da ne želim da viđam dijete, a zaboravili su na sve moje pisane dopise gdje svakog mjeseca idem na termin i tražim da vidim dijete. Od djeteta sam nasilno odvojena kada je imalo devet mjeseci. Ono sad ima tri godine i tri mjeseca, a ja ga ne viđam”, kaže Lejla, dodajući da Sigurna ženska kuća posreduje u kontaktu sa institucijama.

Iz Vrhovnog suda nijesu odgovorili na pitanja „Dana” kako sudije „mjere” kolika će biti kazna nasilniku i šta sve utiče da bude takva kakva jeste.

Podaci iz 12 od 15 osnovnih sudova, iz kojih su odgovorili na pitanja, pokazuju da nasilnici ipak najmanje idu u zatvor zbog nasilja u porodici.

Izvršna direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević ocjenjuje da je veliki procenat žrtava nasilja koje su ponovo pretpjele nasilje nakon što je nasilnik osuđen novčano ili uslovno. Smatra da država ne želi da se izbori sa pošasti koja u tolikoj mjeri uništava društvo. Ona ističe da nasilnika ima i među sudijama i policajcima pa imaju „previše razumijevanja za nasilnike”.

“Žena plaća i za nečinjenje suda, i tužilaštva, i za nedolaženje policije, i za loše napisanu presudu. Kakva je to novčana kazna, ako će ona da je plati? Ona će je platiti ili tako što će joj on smanjiti ono što joj daje, ili joj neće dati ništa novca”, naglasila je Raičevićeva.