Tivćanka na katamaranu prešla Atlantik

Tivćanka Stefani Račić na katamaranu, sa još dvoje ljudi, prešla je Atlantik. Jedinstveni podvig 24-godišnja Stefani opisuje u pismu koje je poslala redakciji Radio Tivat:

17.11.2018 – Palma De Mallorca subota veče, negdje oko 19 časova.

Kiša je i Pedro i ja smo odlučili da se provozamo po ostrvu kako bismo ubili dosadu. (Unazad nekoliko dana smo dobili posao zajedno sa parom iz Izraela na katamaranu dugačkom 23 metra. Plan je bio da zajedno letimo za Antigu i tamo se ukrcamo na brod, a za isporuku broda menadžment je platio drugu posadu.)

U neko doba dobijamo poziv da se pridružimo brodu što je prije moguće jer posada koja je bila zadužena za krosing nije bila u mogućnosti to da odradi iz nepoznatih razloga.

U početku se ideja nije svidjela nama, ni kapetanu i njegovoj ženi, ali na kraju smo pristali da letimo za Las Palmas, gdje je brod bio usidren nakon krosinga sa Majorke.

Razne misli su nam prolazile kroz glavu, loše i dobre. Niko od nas nikada nije vidio taj brod, a kamoli bio na njemu. Rasmišljaš zašto je posada odustala od krosinga, možda nešto nije u redu sa brodom, možda je najavljeno nevrijeme, na TV, vidiš vijesti sa Tenerifa gdje su talasi toliko veliki da ruše terase hotela na plaži. Meni najteža stvar je bila reći roditeljima da prekosjutra idem preko Atlantika i da ne znam kada ću biti u mogućnosti da im se javim. Naravno, sve to zvuči strašno, ali i dalje te vuče nešto da uradiš to, osjećaš adrenalin, razmišljaš, ipak, je to Atlantik krosing o čemu neki ljudi sanjaju da odrade, to je put u nešto novo i nepredvidivo.

Dani u tišini, jedini zvuk je šum talasa i „landaranje“ jedra i sajli. OK, krenuli smo, na letu smo za Las Palmas i stižemo tamo u ponedjeljak oko 22 časa, kapetan nas čeka na doku i vozi nas na brod koji je usidren ispred luke. Upoznajemo njegovu ženu i prijatelja kojeg su pozvali sa nama, jer je on jedini koji je prešao Atlantik ranije.

Ujutro radimo check out, uzimamo gorivo (punjeno u bidone od neki 6L i velike bačve od nekih 150-200L) sve to dobro osiguramo sa obje strane broda i krećemo.

Prvi dan sve je OK. Sutradan primijetili smo da nam se baterije ne pune preko motora, što znači da moramo koristiti generator kako bismo ih punili, a to dodatno troši gorivo. U redu, šta da se radi, ne može sve biti sjajno.
Dan, dva nakon toga počinjemo da osjećamo jako neprijatan miris u brodu, pumpa od crnog tanka ne radi i vaduh iz cijevi izlazi između dvije kabine, sa tim smo se mučili sve do Kariba. Pokušavali da popravimo, očistimo, operemo ali nije bilo pomoći.

Sledeća stvar koja nam se desila, na brodu su bile 4 boce plina, zbog lošeg kompresora ostali smo sa jednom bocom i tako smo cijelim putem morali da štedimo plin i kuvali smo možda jednom ili dva puta na dan.
U svoj toj frci, ne toliko velikoj ali dovoljnoj da te natjera na razmišljanje, uživali smo u predivnim noćima punog mjeseca i šumu talasa. Naša noćna smjena bila je od 23 časa do 4 ujutru, već oko ponoći nebo iznad okeana počinje da se oblači i zvijezde se manje vide, jako često u to doba zna da bude malo kiše.

Nakon nekoliko dana zbog ne tako dobrog vjetra odlučli smo da koristimo code 0, iako jedro nije bilo u najboljem stanju. Koristili smo ga možda 3 dana dok jednog popodneva, pred sam zalazak sunca, kad smo krenuli da spuštamo jedro nije pukao vrh jedra kuda prolazi podigač. Jedro je upalo u vodu, otišlo ispod broda zajedno sa svim skotama i od težine počelo da tone. Vrtjeli smo se u mjestu nekih 40 minuta sa talasima od mozda 2m, nekako smo uspjeli da izvučemo jedro napolje (zahvaljujući Pedru koji nas sve zajedno može nositi na krke brke 🙂 ).

Svi smo se smirili i odlučili da pregledamo svaki dio broda da se slučajno nešto nije oštetilo. Kad smo upalili motore primijetili smo da nam ulazi voda preko lijevog šafta, tu smo se svi malo uspaničili, šaft je bio pomjeren zbog pritiska skote koju je jedro vuklo za sobom prije nego što smo je otkinuli. Bili smo nekih 400 NM daleko od Cape Verde ostrva i odlučili da se okrenemo i krenemo u tom pravcu kako bismo izvadili brod na suvo, popravili šaft i uzeli još goriva. Međutim, kad smo krenuli nazad vjetar nam je udarao pravo u provu, a na katamaranu to zna biti jako neprijatno. Mislila sam da će se brod raspasti u komade, bila sam bijela kao snijeg i mislila kako ću preživjeti još 3 dana po takvom vremenu.

Nakon pola sata jedrenja nikome se nije svidjelo kako se brod ponaša i odlučili smo da ipak ne idemo za Cape Verde već nastavimo za Karibe.

Dani su prolazili sporo i bez vjetra, uspjeli smo da privremeno popravimo šaft, ako išta zaustavimo curenje vode.
Tih dana vidjeli smo prve kitove pilote, izgledalo je nevjerovatno vidjeti tako velike zivotinje u nedođiji. Delfini su svakodnevno surfovali niz provu, desetine delfina. Nekad se znalo desiti da vidimo pticu ili makar „flying fish“ za koju bismo mislili da je ptica.
Tih dana uhvatili smo i prvu tunu  i danima nakon toga hvatali smo mahi-mahi ribu. Ribali bismo samo kad bismo pojeli prethodni ulov.

Negdje na polovini puta otvorili smo spinaker, svi smo bili pod velikom tenzijom i nismo htjeli još problema, ali nismo imali izbora, spinaker je morao da ide gore. Prvi dan je prošao dobro. Sledeći dan primijetili smo da nešto nije u redu sa podigačem, momci su se popeli na vrh jarbola ( na 3m talasa) kako bi provjerili šta nije u redu. Blok kroz koji prolazi podigač jedra bio je oštećen, što je značilo da ne možemo koristiti spinaker.

Sutradan odlučili smo da ipak koristimo spinaker, ali sa podigačem od code 0 jedra. To je funkcionisalo kratko vrijeme dok konopi nisu počeli da se štete od prevelikog pritiska i morali smo da ih kratimo svaki put nakon korišćenja spinakera.

Posljednja 3-4 dana jedrenja nebo je bilo vedro, nikad u životu nisam vidjela toliko zvijezda, ležali bismo na krmi i posmatrali. Isto kao i planktone koji se osvjetljavali put iza nas. ČAROBNO!!!

Na putu smo uštedjeli nešto goriva pa smo posljednja tri dana konstantno koristili motor i konačno, nakon 18 dana, stigli u predivnu Antigu, gdje ćemo nakon dugog krosinga uživati na pješčanim plažama i svim čarima ovog tropskog ostrva prije nego što krenemo sa daljim pripremama za posao.

Ako je nama ovako bilo preko Atlantika, mogu samo da zamislim kako je jedriličarima na Volvo Ocean Race-u i koliko se puta zapitaju „što meni ovo treba u životu“ hahaha. Ovo je jedan predivan završetak 2018. godine i još ljepši početak nove. Sada je red za pisanje nove liste želja jer je prethodna ispunjena. Ove godine ispunila sam više želja nego što sam očekivala, za neke kao što je prolazak kroz Suec nisam se puno ni nadala, ali su se ipak desile. Suec, Korint, Gibraltar, Atlantik. Šta je sledeće?!