“Trčali smo kao đavoli noseći štafetu mladosti”

Osamdesetdevetogodišnji Gojko Vlahović, predsjednik kolašinskog udruženja boraca i antifašista jedan je od nosilaca štafete mladosti, odnosno planinarske štafete.

Za Vikend novine rado se sjeća tih dana i posljednjeg putovanja štafete, koja je spajala mladost zemlje koje više nema.

“Sjećam se tog 1. maja 1962. godine, kada je planinarska štafeta krenula sa Vranjaka. Trebalo je u Manastiru Morača da je predamo omladincima – planinarima Titograda. Kako je bio pao poveći snijeg, ja i pokojni Mile Bajović, sišli smo zajedno na skijama da im predamo štafetu. Prije toga mi smo štafetu preuzeli od Ivangrađana na Vranjaku.To je bila planinarska štafeta koja je išla brdima i isturenim planinskim tačkama”, kazao je ponosno Vlahović.

On je objasnio da se tada Titu, pored glavne, slalo više štafeta.

“Mi smo prije glavne štafete mladosti, odnosno prije 25. maja, morali da budemo dobro organizovani. Kada štafetu primimo na teritoriji naše opštine predajemo je na granici sljedeće opštine ili sreza. Nijesmo imali autobuse, nego smo se razvozili otvorenim kamionima i na svako 300 do 400 metara bio je po jedan omladinac ili omladinka. I tako je štafeta iz ruke u ruku prenošena brže nego da su je kolima vozili. Put je bio veoma loš, makadam, a svi su omladinci i omladinke te metre pretčavali koliko su ih noge nosile – kao sami đavoli su trčali”, kazao je on.

Kako nam je ispričao Vlahović, omladina je tako bila raspoređena na cijeloj teritoriji opštine ili sreza i sve tako do granice sa drugom opštinom, a kako je tada Mojkovac pripadao Kolašinu, omladina je bila sve do granice sa Bijelim Poljem.

“Živjelo se za taj dan, omladina se pripremala, grad je vrvio od mladih ljudi, sve je funkcionisalo savršeno. Ni kiša, snijeg, niti bilo kakvo nevrijeme, nijesu nas mogli omesti u tom zadatku. Moram vam vala ispričati jedan interesantan slučaj kada je Cetinjanin Đedo Perunović, svi smo ga znali sa tim imenom, trebalo da na stadionu JNA u Beogradu preda Titu štafetu. Bio je visok, pravi gorostas, viđeni Crnogorac što bi rekli, a i pjevao je ka i po jedan. Tako je on imao čast da Titu uruči štafetu uz govor. Uzletio je uz one stepenice do Tita i onda se odjednom zbunio i zanijemio, zaboravio tekst. No, u sekundi mu je kliker proradio, pa je zapjevao iz sveg glasa – Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo. Prihvati pjesmu cijeli stadion i zapjevaše sa njim uz gromoglasan aplauz. Ispalo je odlično, a i snašao se brzo. No, tu je bio i Peko Dapčević koji je kroz šalu reko – viđi one naše “budale”, dobro se snašao”, uz smijeh je Vlahović ispričao.

Posljednju štafetu mladosti donijeli su grad na Tari radnici Fak-a, a štafetu je nosio Duško Vujisić.

Posljednja štafeta 1988.

Nošenje štafete mladosti uvedeno je 1945. godine, na predlog omladine Kragujevca kao poklon za Titov rođendan. Godine 1957. na Titovu inicijativu, taj događaj proglašen za Dan mladosti. Do Titove smrti 1980. godine, štafeta se Titu predavala na stadionu JNA u Beogradu.

Štafeta mladosti nastavila je svoj put i nakon njegove smrti i postala simbol ljubavi i odanosti njegovom djelu. Štafeta mladosti je 1988. godine posljednji put stigla na stadion JNA.