U Crnoj Gori sobe bijesa ne bi prošle

Savremeni način života donio je u Crnu Goru nove vrijednosti i načine ponašanja, a trka za poslom i novcem učinila je da ljudi svakodnevno osjećaju napetost i stres. Za oslobađanje od nagomilane ljutnje u svijetu su sve popularnije sobe bijesa koje u Crnoj Gori, saglasni su sagovornici Dnevnih novina, ne bi zaživjele.

Da je prepoznavanje i zdravo ispoljavanje ljutnje ključno za zdrav život svjesna je Jelena V. iz Podgorice, ali kako kaže, rijetko je u mogućnosti da se na takav način i oslobodi stresa. Za DN se prisjeća situacije kada se bijesa, spremajući kačamak sa koleginicom, potpuno oslobodila.

“Sjećam se, ima tome i 20 godina, šef je naljutio mene i koleginicu nabacivanjem posla, zbog čega smo morale da radimo i na slobodan dan. Bile smo ljute, bukvalno kiptjele od bijesa, a onda me ona pozvala kod sebe, na ručak. Spremala je kačamak. Kada se krompir skuvao, spuštila je šerpu na pod, uzela dva drvena tučka kao bejzbol palice i pozvala me da sjednem pored nje i tučem kačamak. Zamišljale smo šefovu glavu među krompirima, i tako se, oslobodile ljutnje da smo se na kraju obje smijale kao lude”, priča Jelena.

Tu metodu oslobađanja od stresa, kako kaže, nikad više nisu ponovile.

Japanci su još u prošlom vijeku nudili poslovnim ljudima izolovane sobe i krpene lutke za oslobađanje od stresa i negativne energije, a sada Kinezi uveliko otvaraju “sobe bijesa” u kojima klijentima nude da se razbijanjem predmeta i stvari oslobode nagomilane ljutnje i frustracija.

Po cijeni od 20 eura dobijate termin od pola sata u sobi bijesa u kojoj sa palicama možete razbijati boce, gitare, telefone, računare ili lutke dok u pozadini svira muzika po vašem izboru. Za više novca dobijate mogućnost lomljenja televizora, računara, namještaja … Jedino što nije dozvoljeno je udaranje drugih osoba.

Predmeti za razbijanje su naravno stari i već korišćeni, a korisnici soba bijesa mogu i sami donijeti stvari koje žele da razbiju.

Pored Japana i Kine, sobe ljutnje popularne su i u Americi, Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u Novom Sadu. Ipak, sagovornici Dnevnih novina saglasni su da taj vid oslobađanja od stresa ne bi dao željeni efekat kod nas.

Sobe bijesa su dio istočnjačke kulture i, smatra psihološkinja Radmila Stupar Đurišić, nijesu u duhu crnogorske kulture, mentaliteta i tradicije zbog čega bi morali da promijenimo životni koncept da bi te sobe imale upotrebnu vrijednost kod nas kao i na istoku.

“Sobe za bijes posljedica su toga da u istočnjačkoj kulturi oni prepoznaju stanje visoke uznemirenosti koja treba da izađe iz organizma, a kako oni kroz njihovu tradiciju i kulturu nemaju mogućnost da nekome nešto loše urade ili naude a nagomila se u njima ljutnja i taj bijes koji treba da izbace onda imaju sobe gdje taj bijes mogu da iskale”, pojašnjava ona i naglašava da u našoj kulturi nemamo izgrađen taj pojam nenaudi nekome.

Za razliku od istoka, mi to radimo drugačije, kaže Stupar Đurišić i dodaje da mi bijes iskaljujemo na ljudima i na predmetima što nije dobro, ali je tako.

“Treba dosta poraditi na prepoznavanju stvari, ljudi, okolnosti i situacija koje nas čine ljutim i onda na nalaženje načina kako da to što nas čini ljutim promijenimo, a mi to nemamo. Mi smo prosto poželjeli da živimo zapadnjačkim životom gdje je najveće mjerilo novac, a nažalost njega nikad dosta. Zato radimo 12 sati dnevno i nikako to da promijenimo i nikako da odaberemo profesiju koja nama odgovara, već kao izgovor dajemo moramo od nečega živjeti, malo je od jedne plate, nema se”, kazala je Stupar Đurišić.

To su, ističe, sve naše percepcije šta je čovjeku dovoljno.

“Zdravi načini oslobađanja ljutnje podrazumijevaju da prvo prepoznamo zbog čega smo ljuti i da prepoznamo svoje kapacitete, da promijenimo stvari koje nas ljute, a mi to nemamo. Nas ljuti što radimo dva posla i po 12 sati dnevno ali nikako da prepoznamo čime bi smo se bavili da to bude samo jedan posao, mi se ljutimo na sve ali ne mijenjamo ništa, ljutimo se na bračnog partnera pa umjesto da mijenjamo odnos sa supružnikom mi se razvodimo, ljutimo se na djecu i umjesto da sa djecom sjednemo i dogovorimo nove obrasce ponašanja mi se ljutimo i svađamo sa djecom i još uvijek se tuku djeca a mi se bavimo time je’ l treba il ne treba da se tuku”, rekla je Stupar Đurišić.

I sociolog Andrija Đukanović smatra da je savremeni način života i trka za poslom i novcem učinio da ljudi sve više osjećaju napetost, anksioznost i da su skloniji stresu sa kojim ne umiju da izađu na kraj na zdrav način već se okreću sukobima u porodici, alkoholu, drogi…

Gledano po broju onih koji imaju problem sa stresom sobe bijesa u Crnoj Gori bile bi, dodaje, isplativ posao, ali ne i rješenje problema.

“Možda bi bilo dobro probati i kod nas uvesti taj vid pražnjenja negativne energije. Ima u našem okruženju već otvorenih soba, na primjer u Novom Sadu. Tamo vlasnici kažu da imaju dosta posla i korisnika i da se otvaranje isplatilo. Mada mislim da naši ljudi ipak teže izlaze na kraj sa stresom i da u toj borbi najčešće koriste teža sredstva. Bježe u alkohol, drogu i slično. Za nas je ovo moguće preblag način da se izborimo sa stresom jer je sitaucija u kojoj živimo konstantno teška i jedan tretman u sobi bijesa ne može riješiti naš problem”, smatra Đukanović.

Kapitalizam koji je na ove prostore došao prije dvadesetak godina izmijenio je sistem vrijednosti i način ponašanja, a novac je, dodaje, postao mjerilo svega i prioritet u životu svih.

“Koliko god se branili da to nije tako, realnost pokazuje da se zapravo sve vrti oko novca. Možda ga ne volimo i draže bi nam bilo da je drugačije, ali život nas tjera da se borimo za opstanak u svijetu gdje je novac najbitniji. Za normalan život porodice neophodno je dosta novca i to iziskuje velike napore”, smatra Đukanović.

U situaciji gdje je novca malo, a posao teško pronaći i sačuvati, kako kaže, omogućiti normalan život porodici postaje nemoguća misija.

“Sve te okolnosti utiču da se nivo napetosti poveća i da ljudi postanu veoma napeti i nesigurni. Sve to rađa stres koji je prema riječima medicinskih stručnjaka jedan od glavnih uzročnika obolijevanja i veoma poguban za lični, ali i društveni život pojedinaca. Nezadovoljstvo poslom, životom i mogućnostima koje se osobi pružaju ispoljava se najprije u porodici koja trpi svakojake negativne pojave. Pojedinci se danas teško snalaze u sistemu koji je nemilosrdan pa dolazi do psihičkih problema, depresije i anksioznosti koji blokiraju osobu i ne daju joj da se ponaša onako kako treba” pojašnjava Đukanović.

To se dalje, kako kaže, ispoljava u porodičnim odnosima kroz sukobe i nezadovoljstva.

“Lično, osoba pogođena stresom može i najčešće i to radi, traži put utjehe u alkoholu ili drugim sredstvima koja joj omogućavaju da se oslobodi realnosti i napetosti koje u njoj osjeća. U našem društvu naročito, gdje vlada opšta atmosfera korupcije, nezakonistosti, socijalne i ekonomske nesigurnosti, stres se javlja gotovo kao prirodna pojava. Mnogo je nazadovoljnih i depresivnih ljudi. Ljudi postaju opterećeni samo mislima kako da zarade što je više moguće, trče za poslom, zapostavljaju svoj lični i porodični život a na kraju dobijaju veoma malo zauzvrat”, ističe Đukanović.

Sa stresom se, kaže, teško izboriti pogotovo ako se zna da situacija i okolnosti koje ga izazivaju traju u kontinuitetu već duže vrijeme.

“Najčešći način borbe kod nas je prilično staromodan alkohol i droga. To su dva najčešća metoda obračuna sa stresom i nezadovoljstvom. Napij se ili uzmi nešto da pobjegneš od realnosti. Do sljedećeg dana. Kod nas još uvijek nijesu zaživjeli neki metodi koji podrazumijevaju terapeutsko djelovanje ili liječenje. To se kod nas rješava na klasičniji i pogubniji način”, naglašava Đukanović.