Zaboravljenim stazama: Vuči Do

„Siromašna zemljo, imaš narod go,
Al’ možeš gordo reći: imaš Vuči do;
Dvadeset termopila na stijenju je tvom,
Pred junaštvom tvojim Sparta bi se skrila
I Ahiles s njom.“

Prošle su 142 godine od toga sudbonosnog boja… Kao da su četiri vijeka… Samo jedan omanji, posivjeli spomenik sa okamenjenim junakom u jurišu i kratkim natpisom zahvalnog potomstva svjedočio je da smo zagazili u istoriju. Neka jeza prolazila je kroz nas sa svakom stopom tim selom, čije su ime uvijek sa poštovanjem izgovorile bar jednom za života, usne svih Crnogoraca i Hercegovaca. Vazduhom u kojem se više osjećao skori snijeg, nego dim iz seoskih kuća, proletjela bi samo poneka ptica poput kuršuma. Studen je sjekla, kao nekada sablje. Magla se spuštala poput bujice vojske niz okolna brda, a široku dolinu okovala tišina, kao pred bitku.Probudi se u nama krv naših predaka i pogura nas da pobjednički stupimo tom dolinom, koju su za nas prije skoro vijek i po odbranili od Otomanskog osvajača, da slobodno kročimo na Vuči Do.

Na golim granama divlje jabuke, žutjela su se dva ploda poput zlatnih Obilića medalja. Pažljivo ih ubrasmo, pazeći da ne bućnemo među ribe u Albijanića lokvi. Tu „lokvu“ sagradiše Albijanići negdje oko 1900.godine, ne dugo nakon dolaska iz hercegovačkih Baljaka, koje bjehu Austrougari pritisnuli. U bezvodnim Oputnim Rudinama narod se dovijao na razne načine da zadrži koju kap kišnice za sebe i za stoku. Stotinak metara iza lokve nalazi se Baćov mramor. Stari Vučedolci su pričali unucima da se jednom jedan Baćo zaputio na konju u Bileću. Dok je prolazio selom napadnu ga vukovi. On ih sa konja sve posiječe sabljom, osim jedne vučice. Kada se vraćao istim tim putem, ni slutio nije da ga osvetoljubiva vučica čeka u zasjedi. Kako nije obrisao sablju od krvi, ona se zapekla u koricama, pa se nije mogao odbraniti od zvjerke. Tako Baćo ostavi kosti na dolu koji po brojnim vukovima i dobi ime.

Škriputava traka prljavo-bijelog makadama odmotavala se preko čistine na kojoj je prije 60 godna podignut spomenik neumrlim junacima sa Vučjeg Dola. Možda i spomenik nije toliko jednostavan i sićušan koliko se nama učinio kada ga uporedismo sa veličinom i bitnošću boja koji se tu odigrao 28.jula 1876.godine u vrijeme crnogorsko – turskog rata. Turska vojska od 45 000 ljudi pod Muhtar-pašom napredovaše iz pravca Bileće ka četiri puta manjoj vojnoj sili Crnogorske i Hercegovačke vojske, ali naši borci, osokoljeni prisustvom knjaza Nikole, junački ih dočekaše. Kao da je sami mučenik Atinogen, koji se proslavlja toga datuma, čuvao Crnogorce i Hercegovce, koji uz nadljudsku volju i napor, uz herojske podvige i minimalne žrtve, za samo nekoliko sati razbiše vojsku osvajača, ubiše jednog pašu, drugog zarobiše, a sam Muhtar pobježe sa nešto vojske put Trebinja. Kažu da se pred knjaževim šatorom, to veče proslavljalo uz paljbu iz 21. topa i francuski šampanjac, u društvu sa stranim izvještačima i izaslanicima. Zapamtiće Turci zadugo 4 000 poginulih i ranjenih na Vučjem Dolu jer nijedna bitka prije nje, nije toliko uticala na dalji tok oslobodilačke borbe do konačnog oslobođenja od Turaka i nijedna bitka novijeg datuma nije se toliko urezala u svijest i epiku našeg naroda kao ona.

Pogled od spomenika niz džadu, oivičenu kržljavim cerićima, zaustavi se u daljini na crkvi, posvećenoj Svetom Atinogenu, osveštanoj na 140.godišnjici bitke. Izgleda kao da je namjerno postavljena usred polja i sa pogledom na sva okolna brda kuda se bitka vodila, da ih svetac nastavi štititi i sada, u miru. Neko je negdje zapisao da ovakvo mjesto zaslužuje i crkvu i knjigu i Vuči Do je to konačno dobio i to crkvicu vrlo neobične arhitekture, koja je još u fazi uređivanja i uljepšavanja. Učinje nam se da su se i grobovi Albijanića, Inića, Ždrala i Miloševića u malom seoskom groblju nekako uzigli pored takve krasotice.

Miješao se dim iz kuće Kove Milošević sa maglom koja se nije povlačila. U toj kući je do pred Drugi Svjetski rat, bilo sjedište Banjsko – vučedolske opštine, a u njenom komšiluku, prve korake načinio je čuveni režiser Krsto Papić, koji je sebe uvijek nazivao čobaninom jer prvi prizor koji je ugledao bio je pastir sa ovcama. A koliko li je ovaca nekada paslo tim poljem koje je složno kosilo po 20 kosaca?

Vitalnu staricu koja je, kako sama reče, zauzela 91.godinu, Vasiljku Albijanić, probudismo iz popodnevne dremke. Bješe posredila, naložila i pružila se malo na krevet uz šporet. Bratanić otišao sa društvom u lov iz devet zora, a brat Gojislav – Gojo ko zna gdje zdimio u skitnju. Iako nam bješe žao što ne zatekosmo Goja, za koga nam rekoše da je prava „arhiva“, neizmjerno uživasmo u društvu vedre, inteligentne i za svoje godine, poletne Vasiljke.

Sve je u njenom domu bilo čisto i uredno, police pune raznorazne literature, a na zidu, na najvidnijem mjestu sjaji Obilića medalja koju je zaslužio njen otac Mile. Drugi zid bješe ukrašen slikama, radovima još jednog Mila, njenog bratanića, akademskog slikara.

Vučedolska omladina opjevana je u pjesmama po svojoj ljepoti, a u sitnoj starici prepoznasmo nekadašnju zor djevojku. Pričaše nam kako je znala zapjevati kada joj stigne pismo od kakvog momka, koje se u ono vrijeme krilo od ostalih ukućana i kako su birani prosci dolazili da je prose, ali ona ih je glat odbijala i nikada se nije pokajala. „Ne znam što, imala sam privilegiju kod tih momaka, a niko mi se sviđao nije. To mi je mana bila.“ Pričaše nam Vasiljka kako su se teško podizali, uz majku, koja je rano ostala udovica, pretrpljeli rat kojeg se najviše sjeća po tome što se krila ispod nekog kreveta kada bi vojska dolazila, nemogućnosti da se iškoluju, koja ih ipak nije sprečavala da neprekidno čitaju i obrazuju se. Nego, pamti Vasijka i ljepša vremena kada je selo bilo puno naroda, a naročito omladine. „Dok se nijesmo raselili u svaku nas je kuću bilo dosta. Redom bi se iskupljali. U jednu ćemo kuću noćas, a u drugu drugu noć, pa tako po redu. Vazda omladina nešto vesela. Cijeli dan radim i onda kad se umrači, zatvorim ajvan, pomuzem, sredim i onda se obučem i ajde u Crkvice na sijelo. I pješke odolen u Crkvice. Sve do ujutru do 4 igram, pjevam i kad dođem majka odma „Vidite li vi da je već zora?“ „Vidimo.“… a ona na to kaže: „E pa nemojte da liježete, no se presvucite, doručkujte“… i onda nam naredi gdje treba da idemo i šta da radimo. Tako nam je bila stroga majka, a to bi bilo sramota da ne poslušamo.“ Priča da odavno lijepo žive, imaju struju, kupatilo, dvije krave koje i ne čuvaju nego dođu kad im je drago jer se svašta izmijenilo i u narod, a ne u životinje, pa čuvenih vukova više nema. Lijepo žive, ali su usamljeni…

Baku Kosu Ždrale pak zatekosmo na postelji, ali kako nam reče snaha joj Momirka, ipak ustane sama i izađe do napolje. Postavila baka fotografije svoje 6-oro djece, 16-oro unučadi i 23 praunučadi tako da i zatvara i otvara oči gledajući svoj najveći ponos. Reče nam da se udala još daleke ’49. i sva su joj djeca školovanje započela u seoskoj školi u kući Inića. Sin Radojica se sa ženom vratio u selo prije neku godinu kada je otišao u penziju. Drži koze jer mu je to zanimacija i razbibriga. Počeše se skupljati teške gomile oblaka, pa se ne usudismo poći do Vučje pećine u obližnjem brdu Kapor gdje nam reče Momirka ima voda, koja se nakada na konjima u burilima donosila. Malo ih je u selu da zimuju, 10 ljudi u 5 kuća, a saznasmo kasnije da su 1941. živjela čak 162 člana u 20 kuća.

Sitna hladna kiša poče sipiti, kada kroz nadvijeno goluždravo drveće, banusmo u zaseok Razdolje, među kuće Inića. Škola, smještena u besprekorno ograđenom dvorištu, obnovljena, ofarbana… Kao da je upravo poslala đake na odmor za vikend… Ne bi se ni po čemu reklo da taj vikend traje duže od 40 godina… U trn i grmen zarasle međe i ispreplijetano kolje nekadašnjih plotova, opasavali su stare kuće, koje su stameno odolijevale neumitnost vremena i još uvijek se po ljepoti odvajale od novosagrađenih u tom zaseoku. Kada odoše stanari naseli se oko njih čuvarkuća.

Obrisi drveća gubili su se lagano u mraku od oblaka koji su se spojili sa maglom, pritiskali brda i pravili tamnu sjenu nad dolom. Zapljeskaše kapi po licima, kao suze, dok odlazismo iz sela koje više ne napadaju Turci, niti u njemu više viju vuci, ali se još uvijek bore Vučedolci, kao hajduci sa snjegovima i usamljenošću jer:

„Neka bježi ko u boj ne smije,
Kukavica za megdana nije!
No viteza, junaka, sokola
Čeka slava sa Vučjega dola.“