Mještani Malesije nastoje da poprave što se popraviti može kada su u pitanju radovi na imanjima koje nijesu mogli obavljati u vrijeme potpunog karantina zbog epidemije.
“Da nam brat iz Amerike nije poslao novac mi ne bi smo mogli da preživimo izolaciju”, kaže Viktor Drešaj, iz sela Drešaj.
Sada nastaje, kaže, nova muka jer nema radne snage da bi mogli da ubiraju plodove rada na imanju.
Drešaji već par dana vade krompir iz plastenika, a u nedostatku radnika iz Albanije, koji su svake godine bili angažovani na njegom imanju, on je angažovao porodicu.
Pomaže i njegova osamdesettrogodišnja majka Viktorija, supruga Rudina, snaha Hana i bratanići Romeo i Albert.
“Najveći problem poljoprivrednim proizvođačima je da sada kada nam je najpotrebnije nema radne snage koja nam je dolazila iz Albanije. Svi iz porodice su angažovani oko poljoprivrede, pa čak i moja majka koja ima 83 godine pomaže, jer nadničara nema”, kaže Drešaj.
Drešaj, koji svoje proizvode prodaje na Kamionskoj pijaci, ističe da svakodnevno u ranim jutarnjim časovima preko graničnog prelaza Božaj dolaze kamioni sa uvoznom robom bez ikakvih prepreka.
On predlaže da lično Milutin Simović, ministar poljoprivrede, obiđe Božaj i iskontrolište uvoz robe.
“Država treba da pomaže da bi narod preživio. Malesija i braća Zećani treba da hrane narod, ali država nam ne pomaže, kada uvozi iz regiona robu, a naši proizvodi propadaju. Jedno crijevo za navodnjavanje kap po kap košta 125 eura. Mi u poljoprivrednim apotekama uzimamo na veresiju pa kada prodamo svoje proizvode vraćamo dug. Trenutno se vadi rani krompir, koji već malo kasni, stari krompir iz uvoza je 0,65 eura, koliko košta i naš domaći krompir. Veliki prodajni lanci imaju svoje velike proizvođače od kojih nabavljaju robu. Država pomaže samo velike poljoprivrednike, dok su mali proizvođači nebitni”, ističe Drešaj.
Navodi da ima sedam plastenika u kojima kada se povadi krompir, sadi papriku pa tikvicu, ali da ove godine nema para za tu proizvodnju. Rješenje je jednostavno – subvencije treba dati kao akontacije a ne retroaktivno.
Sa sličnim problemima se suočava i Ljubo Gojčaj iz Sukuruća čija sedmočlana porodica živi od poljoprivrede.
“Ono što je najbitnije da smo živi i zdravi izašli iz ove situacije i da niko od moje porodice nije inficiran. S obzirom da se ovaj kraj bavi poljoprivredom, sve kasni i u regionu je virus što se odmah odražava na nestašicu radnika. Usled nedostatka radnika, cijela porodica je angažovana, ali se radovi odvijaju usporeno. Za sadnju paprike koja je sada u toku trebalo bi mi još četiri radnika, jer je vrućina i suši se rasad. Usadio sam pipun, brzo ću i lubenicu za koju takođe treba velika radna snaga”, kaže Gojčaj.
On ističe da nemaju gdje da plasiraju proizvode zbog proizvoda iz uvoza.
“Vlada bi trebalo da zaštiti domaće proizvode”, poručuje Gojčaj.
On ističe da kako nema priliva iz kafane koju drži, a koja je sada zatvorena, tako nema para ni za ulaganje.
“Ovaj virus je pogodio sve tako da i rodbina iz dijaspore nije sada u prilici da pomogne. Hoće li biti roda dalje zavisi od finansija”, zaključuje Gojčaj.
Evo posla za ove sto kukaju od jutra do sutra po portalima .
u crnu goru su sve nacije zaražene virusom od kog vjekovima boluju crnogorci.
l-i-j-e-n-o-s-t.
Cujes nema nadnicara pa morao porodicu da uposli. Da je srece i pameti pa da je normalno da porodica radi oko toga. Svasta se moze procitati.
To je Montenegro
Besposlicari svudje okolo
A nema ko da radi
E zasluzujemo da lipsemo
paaaa motiku u ruke, batalite nadničare
ključna riječ je subvencije
Priča o Cg poljoprivredi je čist marketing, sve se svodi na rad enstuzijasta. To nije osmišljen projekat, već se radi o kupovini birača. Prvo što treba uraditi je dat ljudima mogućnost zakupa državne i privatne zemlje na licitacijama. Ko neće da obrađuje mora se dodatno oporezovati ili neka da pod zakup onim koji hoće da rade. Nije normalno da se… Više »
Ovi pusti radnici
bgm mene ona baba na pjacu svaki put naplati sir.
i baš je entuzijasta oko te naplate.
+ legendo, mogu da se kladim da ne znaš granice svog imanja na selo, a kamo li da ga obrađuješ, a oćeš da dodatno oporezuješ drugima imanja!
moje je, pa oću li saditi krtolu ili puštiti da zaraste, moja je stvar.
Ne može se zatvoriti tržište za uvoznu robu, jer onda se i drugi zatvore prema nama. Tu Država treba da uskoči i napravi otkup, ili da dodaje do isplative cijene. Virus je pokazao koliko je važno imati bar dio svoje hrana, bez obzira što je neisplativo, zbog veličine obradivih površina.
Nema nadničara, ali nema ni virusa koji bi donijeli…
A nema ni pameti kod Sistema