U Crnoj Gori žene i djevojčice s invaliditetom su nedvosmisleno višestruko diskriminisane i nedovoljno su osnažene da prepoznaju diskriminaciju i bore se protiv nje.
To je poručeno je na panelu Zabrana višestruke i intersekcijske diskriminacije OSI s posebnim akcentom na žene i djevojčice s invaliditetom, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru dvodnevne konferencije.
Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić kazala je da su žene i djevojčice s invaliditetom nedvosmisleno višestruko diskriminisane.
„Ohrabruje me činjenica da u Crnoj Gori, iako su nam žene obespravljene i obeshrabrene, imamo aktivizam koji je sve značajniji. Međutim, i dalje nemamo dovoljnu osnaženost žena i djevojčica s invaliditeom da prepoznaju diskriminaciju i da se bore protiv nje“, istakla je Vujačić.
Prema njenim riječima, Zakon o zabrani diskriminacje lica s invalidtetom iz 2015. ne tretira diskriminaciju nad ženama i djevojčicama s invaliditetom, iako Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom u članu 6 i 7 tretira upravo žene s invaliditetom i djecu s invaliditetom.
Takođe, kako je dodala, Strategija o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i promociji jednakosti iz prošle godine, iako ima oblast koja se odnosi na žene s invalidtetom, ne tretira oblast nasilja nad njima, niti prepoznaje sve oblike diskriminacije..
„Ukoliko nijesmo svjesni problema, onda ni politike ne mogu biti adekvatne, ni praksa, a onda smo daleko i od međunarodnih standarda“, rekla je Vujačić.
Ona je ponovila i da država i dalje negira da se nasilje nad ženama i djevojčicama OSI dešava, a u većini situacija na prijave nasilja nadležne institucije nijesu odgvorile kako treba.
„Ali poručujem da nas ima nas i biće nas još više koji ćemo aktivno o tome govoriti“, zaključila je Vujačić.
Predsjednica Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore Maja Vukčević kazala je da Skupština nije prepoznata kao institucija koj radi dovoljno na promociji prava OSI.
“Ja sam tu kako bismo nešto promijenili ili da zajedno sa nadležnim Ministarstvom pronađemo najbolja zakonska rješenja. Mogu da kažem da postoji volja kod poslanika, ali izgleda da ne postoji dovoljno znanja”, rekla je Vukićević.
Kako je rekla, ono što je iznanadilo jeste da se nasilje nad ženama i djevojčicama s invaliditetom dešava u primarnim porodicama.
“Prosto me možete da se ne zapitate zašto je to tako, ali je odgovor prilično prost – mi kao društvo još uvijek nijesmo dovoljno napredovali, iako se stalno trudimo da govorimo da smo moderni. Mislim da smo zadržali dosta toga iz naše tradicije, što je trebalo da bude odbačeno”, rekla je Vukićević.
Napominje da se roditelji djece s invaliditetom i djeca s invaliditetom od samog starta suočavaju s ozbiljnim problemima i poteškoćama, što kao posljedicu izaziva intersekcijsku diskriminaciju, a to sve vodi siromaštvu osoba s invaliditetom i njihovih porodica.
“Naš zakonski okvir nije idealan, treba da se mijenja, da se unaprijedi. Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti bi mogao da se unaprijedi jer u ovom dijelu podrške djeci s invalidietom i njihovim roditeljima ima prostora za rad”, kazala je Vukićević.
Glavna savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević istakla je da se veoma mali broj žena ostvaruje u partnerskoj zajednica, a samim tim se teže odlučuju da budu roditelji.
Kada je u pitanju rodnozasnovano nasilje, kako je rekla, žene i djevojčice s invaliditetom ne prijavljuju nasilje i često ga ne prepoznaju.
„Brojna istraživanja pokazuju da je, veliki broj njih koji je upitan da li je proživjela nasilje bilo koje vrste, odgovorilo da nije. Ali, kako su odgovori produbljeni u većini slučajeva su odgovorile da je došlo do nasilja“, rekla je Knežević.
Prema njenim riječima, kod prijavljivanja rodnozanovanog nasilja postoji bojazan da će ostati bez njege koja im se pruža.
Knežević je kazala i da žene koje su smještene u ustanovama trpe određeno nasilje, poput prinudne sterilizacije, nedavanja ljekova ili prisilne medikalizacije i slično.
Ona je napomenula i da određeni problemi postoje i prilikom zapošljavanja, kao i da ne postoje podaci koliko je među nezaposlenima žena s invaliditetom koje su na marginama, žena romkinja, žena koja se zavisnice od psihoaktivnih supstanci.
Knežević je istakla da je Nacrtom zakona o zabrani diskriminacije i promociji jednakosti prepoznata intersekcijska diskriminacija i da se nada da će novi zakon o biti okosnica „poslije koje ćemo se svi jače i odlučniji boriti protiv diskriminacije“.
U toku diskusije navedeno je da samo četiri odsto žena s invaliditetom ima nekretninu, kao i da se generalno ženama nameće obrazac ponašanja po kojemu one prihvataju da imovinu ustupaju muškarcima. Istaknuto je i da u velikom broju slučajeva nijesu pozivali OSI u postupku oduzimanja njihove poslovne sposobnosti, kao i da je u više postupaka utvrđeno da lica s invaliditetom nijesu pozivana na raspravu i na taj način im se uskraćivala mogućnost da izraze svoju želju i volju.
Konferencija je organizovana uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz projekat Roditeljstvo = za sve i Ministarstva ljudskih i manjinskih prava kroz projekat P(O)(S)tupc(I)ma do prava OSI.
Obim prava osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori je povezan s modelima pristuou invaliditetu
„Obim prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori usko je povezan s modelima pristupu invaliditetu koji se primjenjuju, tako da od njih zavisi i da li ćemo uopšte imati garantovana ljudska prava, odnosno, da li će kroz te garancije biti ispoštovani principi ljudskih prava, među kojima je jedan od ključnih poštovanje urođenog dostojanstva, ili će biti promovisane druge „vrijednosti”, koje su često krajnje neprihvatljive. Mnogi zakoni su „zreli” za ukidanje ili unaprjeđenje, kako bi se njima propisali minimalni standardi i uvrstili principi Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, uključujući i one koji se odnose na djecu s invaliditetom u oblasti porodičnog života. Tako je, na primjer, Analiza važeće zakonske regulative u oblasti zaštite prava djece i porodičnog života ukazala na neophodnost izmjena Porodičnog zakona u brojnim segmentima, posebno u dijelu uslova za sklapanje braka, u okviru kojih se propisuje i „sposobnost za rasuđivanje”, koja se široko tumači, zanemarujući potpuno pravo na emotivni život.”, istakao je Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore.
On je dodao da pored toga, servisi podrške moraju biti finansirani iz budžeta države i obavezno izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti moraju biti propisani novi servisi i standardi za njih, kao što su: predah roditeljstvu, savjetovalište za roditelje djece s invaliditetom i roditelje koji su osobe s invaliditetom i brojni drugi.
Božena Jelušić, predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore navela je da: „Iako je država pokušala primijeniti inkluzivno obrazovanje ne može se govoriti o njegovom kvalitetu i jednakim uslovima kada su nejednake polazne pozicije i kada ne postoji afirmativna akcija. Naime, u Crnoj Gori postoje snažne institucionalne prepreke, koje u stvari i dovode do invaliditeta kao takvog jer upravo prepreke proizvode stanje invaliditeta. Invaliditet, dakle, nastaje onda kada ga društvo stvori.”
Ona je dodala da iako je Odbor za rodnu ravnopravnost, nažalost, nadležan samo za praćenje Zakona o rodnoj ravnopravnosti smatra kao zanačajnim pokretanje inicijative za osnivanje Centra za rani razvoj i učenje, koji će djelovati u oblastima zdravlja, obrazovanja i socijalne zaštite, a uključivaće i druge sektore u cilju pružanja stručne podrške djeci od strane tima koji će raditi u ovom Centru.
„Posebno ističem važnom oblast obrazovanja jer se upravo kroz oblast obrazovanja treba prekinuti sa praksama stereotipizacije invaliditeta. Sjetimo se samo Fride Kalo i Stivena Hokinga i njihovih sjajnih dostignuća, koja trebaju biti promovisana, kako bi reformisala naš sistem vrijednosti.”, dodala je Jelušić.
„Istakla bih kao posebno značajnu pripremu Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, u čijoj su izradi učestvovale i osobe s invaliditetom, posebno očekujuči značajne reforme koje će ovo zakonsko rješenje pokrenuti. Naime, njegova primjena će povući sa sobom izmjene seta zakona u brojnim oblastima, koje definišu prava osoba s invaliditetom i, svakako se nadam, smanjiti oblike i stepen diskriminacije s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u praksi.”, navela je Budimirka Đukanović, načelnica za rizične grupe u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.
Takođe, dodala je, da je važno pomenuti i Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji je bio u fokusu analize ovog projekta i za čije su izmjene i dopune date određene značajne preporuke.
Nada Đurović-Martinović, koordinatorka programa dječje zaštite u UNICEF (Predstavništvo u Crnoj Gori) je navela da u UNICEF prava djece sa smetnjama u razvoju i njihovih prorodica tretiraju multisektorski i rade na umrežavanju različitih institucija sistema i promociji inkluzije. „Navedeno znači da promovišemo ranu intervenciju djece i aktivnosti koje u tom segmetu trebaju sprovoditi različite institucije. Kada je u pitanju oblast dječje zaštite, svakako je značajno pomenuti broj servisa podrške koji je još uvijek mali i njihovu raznovrsnost, koja nije adekvatna. Dnevni centri moraju adekvatnije biti uvezani sa sistemom obrazovanja, ali i sa sistemom zdravlja a u okviru Strategije o deinstitucionalizaciji, koja je u pripremi, treba definisati mjere koje će dovesti do toga da djecu od tri, četiri ili više godina ne ne budu izmiješana sa mladima, kao što je to danas slučaj.”
Ona je dodala da imajući u vidu da hraniteljstvo nije zaživjelo u dovoljnoj mjeri, moraju se jačati centri za socijalni rad, posebno u dijelu vođenja slučaja, uključujući i kroz povećanje broja zaposlenih u njima, imajući u vidu njihovu preopterećnost poslom. Naime, kako je navela, centri trebaju raditi i na jačanju roditeljskih kompentencija, ali i na razvoju drugih usluga u zajednici.
„Istraživanja pokazuju da su djeca u visokom stepenu izložena nasilnim metodama vaspitavanja, u visokom stepenu od 66%, dok su čak djeca sa smetnjama u razvoju ovim metodama izložena i do 83 odsto. Stanovanje uz podršku za odrasle osobe s invaliditetom treba biti razvijeno kao usluga. Uz sve navedeno, trebaju adekvatnije biti finansirane nevladine organizacije koje pružaju podršku porodicama.”, zaključila je Đurović-Martinović.
Panel je organizovan u okviru Dvodnevne konferencije o zabrani diskriminacije OSI s osvrtom na oblast zaštite prava djece i porodičnog života, a u okviru projekata Roditeljstvo = za sve, finansijski podržanog od strane Ministarstva rada i socijalnog sraranja i P(O)(S)stupc(I)ma do prava OSI, finansijski podržanog od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava, kroz konkurse za nevladine organizacije.
