Zlatne ruke mladog zanatlije iz Kotora: Podvodne puške Boža Belana su bez mane

Božidar Božo Belan je jedan od malobrojnih mladih zanatlija zlatnih ruku iz Kotora. Njegov zanat je izrada drvenih, podvodnih pušaka koje su naše tržište počele da osvajaju prije nekih desetak godina.

Ovaj mladi čovjek je kadar rukom stvoriti ono što mu oko vidi, a na kraju njegov prizvod rezultira vrhunskom puškom koja bez greške može da lovi ribu.

Ko god je kod njega uzeo pušku nije se vratio sa nekom zamjerkom ili manom, a za Skala radio Božo priča o svom zanatu i porodičnoj tradiciji.

Da bi se napravila dobra, kvalitetna puška potrebno je vrhunsko drvo, a Belan koristi uglavnom tikovinu, mahagoni i rok.

“Rjeđe koristim kumu i meranti, to su sve egzotična drva. Inače tog drveta kod nas malo ima i nabavljam ga uglavnom iz inostranstva. Drvo prvenstveno mora biti dobro osušeno. Sama obrada ide iz komada, ponta punog drveta. Pilaju se tanki laminati koji se potom okreću da bi se vena izmiješala i ponovo se lijepe u jedan blok sa epoksidnim ljepilima. Dok je proizvod u takvoj fazi da je sve pod livelom, ide se na bušenje rupa za mehanizam i točkiće. Ugrađuje se ručka, štitnik okidača, a najinteresantnija je grafitna vodilica koja smanjuje trenje harpuna, čime  se postiže veća brzina pri ispaljenju“, objašnjava Belan.

Ima tu još  detalja, ali ono što je Belan postigao kod novih modela podvodnih pušaka je da ima izuzetno plitko tijelo, što pomaže ovim puškama pri bočnoj pokretljivosti prilikom praćenja ribe.

Belanove puške su teške od dva i po do pet kilograma, a šipke su izrađene od raznih legura, nerđajućeg čelika i izuzetno su izdržljive. Elastične su i otporne na udarce ukoliko puška pogodi u stijenu ili nešto tvrdo.

Tehnologija je dosta komplikovana, a specifičnost je ta, što Božo svaki dio, od najsitnijeg do najkomlikovanijeg radi ručno, posvećujući se maksimalno svakom detalju.

Ovaj vid ribolova nije nehuman. Belan isključivo lovi na dah, a humanost je njegov alter ego.

Božo, kao i većina Starokotorana žali što zanati polako, ali sigurno izumiru.

Stari Kotor je, kao što je svima poznato, imao svoju zanatsku ulicu, koja se protezala od Gurdića do Tabačine, u narodu poznata ulica “Od Šuranja do Pazara“. U njoj su živjeli meštri, kovači, oklopari, šušteri-obućari, maranguni-stolari i zlatari.

Brujala je ova ulica životom starih zanata i zanatlija čije su radionice bile u prizemlju starih kuća i plalata u “vratima na koljeno“ kako su se nazivala lučna vrata sa kamenim pragom u produžetku.

Suvenirnice i kafići na mjestima su starih zanatskih radnji i u njima pulsira jedan novi život Kotora kojeg diktira brzina življenja.

Božo kaže da danas za sve ima malo vremena i ljudima je rješenje da kupe novu stvar, umjesto da poprave staru.

“U većini slučajeva to je pogrešno jer mnoge stvarei koje se danas proizvode i kupuju nijesu ni kvalitetne ni rađene onako kako se to nekada radilo s pažnjom i umijećem. Škole ne posvećuju puno pažnje mladom kadru zanatske struke koja podrazumijeva sate poštenog rada da bi se zaradilo minimalnih 5 do 10 eura. Danas svi hoće brzu i veliku zaradu. To je problem i niko neće u zanate”, zaključuje on.