Zuvdija ne zna za umor: Osvaja planinske vrhove i u osmoj deceniji

Svaka planina je lijepa i svaki planinski vrh ima svoju čar, baš kao lijepa đevojka, ovim riječima započinje svoju priču Zuvdija Bajraktarević iz Plava, koji je sa 74 godine i dalje aktivan planinar.

Za njega umor ne postoji, a razgovor sa vjerovatno najstarijim planinarom u Crnoj Gori nije mogao da prođe bez čuvene konstatacije-Prokletije su posebna i najljepša planina “iako niko ne zna šta su muke teške, dok ih ne prođe pješke”.

“Sa svoje 74 godine penjem se na vrhove i po 2.500 metara nadmorske visine. Aktivno se bavim planinarenjem već 25 godina. U početku sam išao na manje zahtjevne ture-na planinu Bogićevica i na Čakor a kasnije sam sa prijateljima počeo da odlazim na Prokletije. Mada sam se pomalo plašio od velikih stijena, uz upornost mojih prijatelja zavolio sam taj predio”, kaže Zuvdija.

Od Prokletija pa sve do Skadra nema vrha koji nije osvojio, a obišao je svaku planinu u Srbiji.

“Išli smo i u Bugarsku, Makedoniju, u Grčku na Olimp, u Sloveniju…Mnogo sam putovao po Evropi i obišao sam svijet, što se kaže. Živio sam i u Americi ali za mene nema ljepše zemlje od Crne Gore. Najljepša smo zemlja na svijetu, mi smo prava pravcata botanička bašta”, navodi planinar.

A od Prokletija, kako kaže, nema ljepše planine.

“Ovo kažem bez imalo skromnosti. Prokletije su nešto naljepše što sam mogao da doživim. One posjeduju nešto posebno. Koliko su proklete, toliko su i plemenite.  Ko je savladao Prokletije može svugdje da ide. Jednostavno Prokletije moraš da doživiš, moraš da zađeš u njihovu utrobu”, dodaje on.

Za 25 godina druženja sa planinama i divljinom pamti brojne susrete, ture i poduhvate. Kaže da je bilo mnogo lijepih momenata, ali i onih gdje im je život bio doveden u pitanje.

“Peli smo se jedne godine na Maja Rosi, jedan od vrhova Prokletija. Bila je zima i veliki snijeg, devet sati smo putovali do vrha. U dva sata poslije ponoći smo krenuli nazad i odjednom nas je umorne zatrpala velika lavina snijega. Pao sam u nesvijest, ali srećom su me drugovi izvukli”, prisjeća se Zuvdija.

A bilo je i dosta zanimljivih i simpatičnih susreta.

“Jedne prilike iz Poljske je došla grupa planinara sa kojima sam pošao na Karanfile. Sa nama je bila jedna starija žena, mojih godina koja je cijelo vrijeme uz mene išla. Ja kažem sebi: Viđi, moguće je da sam joj se svidio pa se zaljubila u mene. Kasnije, uz razgovor saznam da je to novinarka. Poslije sam razmišljao kako sam se mogao obrukati, mogla je da napiše nešto loše o meni”, šali se planinar.

Mada su ga godine “stisle” Zuvdija je i dalje vitalan. Kaže da se sa svojim društvom odavno ne druži jer su “puni negativne energije”.

“Vidim i mladi su postali mnogo statični. Provode puno vremena po kafićima umjesto da idu na planinu. Kad odete na planinu rasterećeni ste. Ne raspravljamo o nebitnim stvarima i može se čuti samo lijepa riječ i solidarnost. Omladina to treba da osjeti-duh prirode i problema sigurno neće imati”, navodi on.

Ipak, smatra da društvo u Crnoj Gori malo radi na edukaciji mladih po pitanju planinarenja.

“Treba se isto malo obučiti i biti spreman na sve situacije. Potrebno nam je više kurseva za vodiče. Osim toga, država i Planinarski savez moraju više da organizuju projekte koji bi bili na nivou države da svim zainteresovanima ponude organizovan program kako bi mogli da budu po par dana na ovom području”, savjetuje planianr.

Zuvdija ima i svoju vikendicu čija su vrata uvijek otvorena stranim i domaćim turistima.

“Pružim ljudima maksimalnu uslugu: da se ugriju, popiju kafu ili čaj, pojedu nešto. Svakoga pozivam i kod mene je dolazilo na hiljade turista sa strane. Najsrećniji čovjek ako mogu nekog da nečim poslužim i budem na usluzi. Radio sam u ugostiteljstvu 40 godina i moj život je pomaganje i pružanje usluge ljudima”, zaključuje Bajraktarević.

S.Bošković