Ekonomija

Nema kraja: Od Vrhovnog suda do Ustavnog, pa nazad

Ilustracija

Iako je Ustavni sud Crne Gore početkom godine usvojio ustavnu žalbu Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) na odbačenu reviziju protiv presude Apelacionog suda kojom je priznata odluka Međunarodnog arbitražnog suda da austrijskom Štrabagu pripadne 9,5 miliona eura zbog jednostranog raskida ugovora, Vrhovni sudje i u ponovljenom postupku reviziju RVCP odbacio kao nedozvoljenu, saznaje Pobjeda.

Na pitanje do kada bi ovaj spor, započet prije 11 godina, mogao trajati, advokati RVCP Vanja Mugoša i Filip Jovović nemaju odgovor, jer je, kako navode, očigledno da bilo koji od sudova neće promijeniti mišljenje.

“Imajući u vidu raniji stav Ustavnog suda, ponovo smo podnijeli ustavnu žalbu na ovakvu odluku Vrhovnog suda. Uostalom, to je jedino što je Regionalnom vodovodu u ovom trenutku preostalo”, kazali su punomoćnici za Pobjedu.

Ustavni sud je prvobitno prihvatajući žalbu RVCP ukazao da je došlo do povrede prava na pristup sudu, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje, međutim, to nije promijenilo mišljenje Vrhovnog suda koji je ostao pri stavu da revizija nije dozvoljena.

U odluci stoji da se sud nije bavio ocjenom pravnog odnosa između Štrabaga i RVCP, već isključivo ocjenom ispunjenosti uslova za priznanje odluke te da ne mogu odlučivati meritorno, jer je meritornu odluku već donio Međunarodni arbitražni sud.

U novoj ustavnoj žalbi, koja je podnijeta prije nekoliko dana, pravni zastupnici Regionalnog vodovoda postavljaju pitanje koji je onda uopšte cilj pravnih normi o priznanju strane sudske odluke u Crnoj Gori, odnosno “šta je to što crnogorski sudovi treba da priznaju, ako je stvar već de facto i de jure riješena”.

Iz RVCP smatraju da su pravni odnos stranaka i strana sudska odluka neraskidivo vezani i da je u skladu sa tim obrazloženje Vrhovnog suda potpuno neodrživo.

Ukazuju da se Vrhovni sud oglušio o imperativne zakonske norme koje propisuju da su svi državni i lokalni organi kao i ostali subjekti u obavezi da izvršavaj u odluke Ustavnog suda, što, ukoliko je to potrebno, obezbjeđuje Vlada Crne Gore. Osim toga, navode da ni jedna suverena država, preko svojih sudova, ne bi dozvolila prinudno izvršenje bilo kakve strane odluke, a posebno kada je riječ o izvršenju na državnoj imovini, a da prethodno ne ispita valjanost i zakonitost takve odluke u skladu sa domaćim propisima.

Ugovorom između Štrabaga i RVCP nije bilo nikakvog pomena o Međunarodnom arbitražnom sudu, jer ugovorne strane nijesu imale namjeru da ugovore njegovu nadležnost, navode u novoj ustavnoj žalbi.

Apelacioni sud je iz četvrtog puta preinačio presudu Privrednog koji je ostajao pri stavu da nijesu ispunjeni uslovi da se prizna odluka francuskog Međunarodnog arbitražnog suda Međunarodne trgovinske komore. Privredni sud je smatrao da ovaj postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka, jer iako je bila predviđena arbitražna klauzula – nije bila određena ni institucija ni mjesto arbitraže.

U Apelacionom sudu pak smatraju da su stranke, samim predviđanjem ove klauzule, ugovorili izuzeće nadležnosti nacionalnog suda, te da je nesporna namjera stranaka da eventualne sporove rješava arbitraža.

Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda iz 2013. godine Štrabagu je osim 9,5 miliona eura dosuđen i milion za kamatu i još milion za sudske i troškove arbitraže.

Ugovor o izgradnji kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje vrijedan 17,1 milion eura sa Štrabagom potpisan je 2008. godine. Kako radovi nijesu završeni u roku, RVCP je raskinuo ugovor, a Štrabag pokrenuo arbitražni postupak u Parizu.

Send this to a friend