Predstava „Don Kihot”, u koprodukciji Gradskog pozorišta i Barskog ljetopisa, koju je režirao jedan od vodećih reditelja regiona Andraš Urban, premijerno će biti izvedena u subotu 20. jula, u 21:30 sati, na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru. Po motivima Servantesovog romana tekst je napisala Vedrana Božinović.
Nakon prošlogodišnje uspješne koprodukcije „O miševima i ljudima“ u režiji Dina Mustafića, Gradsko pozorište i Ljetopis združenim snagama iznjedrili su još jednu predstavu inspirisanu klasikom svjetske književnosti. Projekat je namijenjen Večernjoj sceni, a donijeće Urbanovo viđenje Servantesovog remek djela. Predstava se, između ostalog, tiče prepoznavanja donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas, jednako kao i obračuna sa samim sobom i određenim društvenim licemerjem i manipulacijama.
Igraju: Branka Femić-Šćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović i Anđelija Rondović.
Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović-Radonjić, muziku je uradila Irena Popović, dok su kostimi djelo Line Leković.
Na Barskom ljetopisu „Don Kihot“ će biti igran 21. i 22. jula, kao i 10. avgusta. Pred podgoričkom publikom premijerno će biti izveden 20. septembra i od tada će biti na repertoaru Gradskog pozorišta.
Riječ reditelja:
“Neću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je posljednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo htjeli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubjeđuju da su to samo vjetrenjače… da je pozorište samo ono što oni razumiju, samo ono što oni umiju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I sedam mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namjestite na vašim stolicama i prepustite predstavi”, rekao je Andraš Urban.
Riječ autorke teksta:
“Don Kihot je klasika. Ovo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana, lik koji je postao simbol, arhetip, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je, nesumnjivo, veliko djelo, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo, kakvom težimo i da li je idealno društvo, čak i ako ga dosegnemo, zaista po našim mjerilima. Nas, Balkanaca, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. Pa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli.
Servantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti, pozorišta, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac), religije, čak i odnosa prema ženama…Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama, u romanu se jasno progovara o idealu države, društva, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. Naši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra, da parafraziram, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No, zakoni su jedno. A praksa je, rekoh, gotovo uvijek, nešto sasvim drugo. Ovo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija, očuvanje reda ili, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim, tim strašnim i nerazumnim, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. Ako više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“.
Juriš na vjetrenjače”, kaže Vedrana Božinović.
