Advokati saglasni: Sporazum o priznanju krivice donio benefite

Deceniju od uvođenja Sporazuma o priznanju krivice u naš pravosudni sistem nijesu zabilježene njegove manjkavosti, a ovaj institut doprinio je bržem rješavanju sporova, kažu sagovornici Nove M.

Prema podacima Specijalnog državnog tuzilaštva, na osnovu sporazuma o priznanju krivice riješeno je gotovo 300 predmeta u prethodnoj godini.

Na osnovu sporazuma o priznanju krivice u prethodnoj godini riješeni su predmeti protiv 298 počinioca krivičnih djela. Uz osudu na kaznu, počinioci su obavezni da u humanitarne svrhe uplate oko 207. 000 eura.

Predsjednik advokatske komore Zdravko Begović kazao je za Nova TV da se prednosti ovog sporazuma ogledaju, između ostalog, u bržoj i efikasnoj pravdi, te nižim troškovima postupka. Saglasna je i advokatica Milena Vujisić koja smatra da bi ovaj institut trebalo više afirmisati.

“Prednosti ovog instituta bi bili efikasnost postupka brže rješavanje predmeta, samim tim smanjivanje troškova postupka, izbjegavanje nekih dugih zakonskih procedura, formalnosti”, ističe ona.

Prema riječima Begovića, sporazum o priznanju krivice na jedan jednostavan način znači jednu vrstu dogovora, između tužioca i okrivljenog, odnosno okrivljenog i branioca u pogledu utvrđivanja krivice nekog lica u postupku koji se vodi, koji je pokrenut.

“U tom sporazumu o priznanju krivice se na osnovu zajedničkih dogovora, a sve u skladu sa krivičnim zakonikom i načelom pravičnosti, dogovara kazna za određeno lice koje je izvršilo krivično djelo. Sporazum je u naše pravo uveden 2009. godine, iako je to institut koji postoji od pamtivijeka. Vjerovatno zbog te psihološke – mentalne barijere, jer je trebalo poslije dugo godina sjesti branioca, tužioca i okrivljenog za jednim stolom i da oni negdje pregovaraju o visini kazne i sve ono što slijedi po tome. Znate, na početku je bilo stanovište da se cjenkamo sa tužiocem, kao da smo negdje na pijaci. Međutim, ta barijera, je ostala iza nas i danas se ne može zamisliti niti jedan sudski postupak u kojem nema sporazuma o priznanju krivice.Uprkos brojnim prednostima, sporazum nerijetklo zna da bude i kost u grlu braniocima”, navodi on.

Sporazum, kako pojašnjava Begović, ima mana, pogotovo u krivivčnim predmetima gdje se pojavi veliki broj okrivljenih.

“Postoje situacije da u odnosu na pojedine okrivljene nema baš previše dokaza s kojima bi tužilac pred sudom mogao da izađe, ali ako se neko od tih okrivljenih u međuvremenu sjeti i rješi da zaključi sporazum o priznanju krivice, taj njegov sporazum o priznanju krivice kada bude potrvđen od strane suda postaje pravosnažna presuda i sve što je u toj presudi ima snagu dokaza i može se koristiti protov tog lica kao dokaz za kojeg odbrana smatra da nema dovoljno dokaza”, cijeni on.

Prema riječima Vujisić, tu se postavlja ključno pitanje, da li se presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice može odnositi i na druga lica u postupku.

Begović objašnjava da sporazumom o priznanju krivice država ne može ostati uskraćena, što se zna desiti u situacijama kada je okrivljenom bez prethodnog sporazuma određena novčana kazna.

“U tim sudskim postupcima sud odredi kaznu i obavezu okrivljenog da nadoknadi tu štetu. Međutim okrivljeni je u situaciji kad već nije u dogovoru sa tužiocem i kad ima gotovu kaznu, da negdje i iz objektivnih, a nekad i iz subjektivnih razloga, nije spreman da plati izrečenu kaznu. Tako da uvijek negdje država u tim postupcima ostane uskraćena. Oim sporazumom – ako hoćeš sporazum, moraš da nadoknadiš štetu i to je već ogromna prednost. Sporazum o priznanju krivice ima za cilj da dovede do bržeg okončanja krivičnog postupka i smanjenja troškova, a da se pri tom, ipak ne ugroze interesi zakonitosti i pravičnosti”, zaključuje Begović.