Društvo mora da zna ko su nasilnici

Nasilje u porodici jedan je od društvenih problema koji je, sudeći po smrtnim slučajevima u ovoj godini, postao alarmantan. Kako je u razgovoru za Vikend novine kazala psihološkinja Radmila Stupar Đurišić, najveći je problem što žrtve nasilja nijesu adekvatno tretirane trauma ostaje, a one u rijetkim slučajevima i same postaju nasilnici.

Takvo stanje upravo proizilazi iz neprijavljivanja nasilja i neprocesuiranja nasilnika. Stupar Đurišić smatra da nasilnici treba da budu posebno tretirani, te da ne vjeruje u zatvorsku kaznu, već u psihološki tretman i etiketiranje zlostavljača.

U tri grada, svakoj regiji po jedan, dogodili su se užasavajući zločini unutar porodica tri majke su usmrtile svoju djecu. Prvi slučaj desio se u glavnom gradu početkom februara i cijela crnogorska javnost, ali i regionalna, danima je pričala o užasavajućem činu ubistva dječaka koji je u petnaestom mjesecu života stradao od ruke one koja mu je život podarila. Da nesreća bude veća, majka je, zajedno sa nevjenčanim suprugom očuhom dječaka, prethodno na brutalan bačin mučila bebu, što je duži period trajalo. Njih dvoje, Jelena Jovović i Nermin Šišić, uskoro će se naći i pred sudom.

Drugi zločin dogodio se na primorju, kada je Baranka Mirjana Škrijelj 10. maja u kući pokojnih roditelja u naselju Mirošica u Sutomoru udavila šestomjesečnu bebu, što je pred policijom i tužiocem priznala. Komšije su ispričale da je izašla sa djetetom koje je bilo u kolicima, potpuno zamotano, a njegovo lice bilo je modro, a tijelo, prema njihovom kazivanju već beživotno. To je utvrdila Služba hitne pomoći, koja je došla na poziv komšija.

Treći zločin se dogodio početkom juna u Plavu, kada je tek punoljetna Edina Kastrati iz tog grada, četvoromjesečnog sina bacila u Plavsku rijeku. Ovom zločinu je, prema navodima osumnjičene za teško ubistvo, prethodilo maltretiranje od njenog nevjenčanog supruga, sa kojim inače ima još jedno dijete od godinu i po.

Za sve tri žene se sumnja da su one prvo žrtva porodičnog nasilja, kazala je Stupar Đurišić.

“Bebe su žrtve neliječenja, ostala je trauma u tim majkama i njihovo majčinstvo je te traume samo otvorilo i napravilo nešto što je protivprirodno. Duboko traumatizovana osoba postaje odgovorna za bebu, ona sebe ne smatra sposobnom da to uradi, ima poremećaj socijalnog reagovanja kao posljedicu traume porodičnog nasilja”, pojasnila je Stupar Đurišić.

U ovim slučajevima dogodilo se to da pomenute majke nijesu reagovale na nasilje koje su doživljavale na način da se zatvore i uplaše, kao što se velika većina žrtava porodičnog nasilja zatvori jer ima razne psihološke probleme i probleme socijalnog funkcionisanja.

“Jedan dio žrtava nema problem sa socijalizacijom, ostvari kontakte sa drugima, ostvari partnerske odnose, ali budu trajno oštećeni u smislu kvaliteta i onda kada oni postanu roditelji to je okidač da se nasilje samo nastavi, ali sada da žrtva postane nasilnik. Bez obzira na majčinsku ljubav koja je prirodna, ovo je izmijenjena psiha usljed traume, koju je ona sistemski doživljavala u godinama prije ili dok je bila dijete. Iza toga stoji dugogodišnje zlostavljanje te žene dok je ona bila dijete, od strane majke, oca..”, navodi Stupar Đurišić.

Broj toga da žrtva postane nasilnik statistički nije veliki, naime mali broj osoba koje doživljavaju nasilje i sami postanu nasilnici. U većem broju slučajeva se desi da žrtvi nasilja neko priđe, da se odvoji od nasilnika i regeneriše u kvalitetno društvo da se trauma izliječi.

Bazirajući se na podatke iz Trećeg periodičnog Izvještaja Crne Gore Komitetu protiv torture, u dijelu sprečavanja nasilja u porodici, jedan je isplivao-a to je da je za krivično djelo nasilje u porodici sa smrtnom posljedicom izrečena osmogodišnja kazna zatvora, a maksimalna je 12 godina. Stupar Đurišić navodi da vjeruje da se nasilje ne rješava zatvorskom kaznom, već da je nasilnicima potreban poseban psihološki tretman, jer su to osobe koje imaju grešku u mišljenju što rješava psihologija.

Pojašnjava da oni misle da je nasilje rješenje, te da vrijede više od svih nas zato što su jači.

“Ne vjerujem u zatvorsku kaznu kao adekvatnu kaznu koja će dovesti do promjene u ponašanju, jer ponašanje nasilnika u porodici je posljedica mišljenja. Nije on to slučajno uradio, nije se to njemu desilo, pa mu se više nikad neće desiti. Ljudi završavaju u zatvor jer su nešto loše uradili i tamo se kaju za to što su uradili i izlaze uz obećanje da to neće više ponoviti. Nasilnik u porodici nasilje nije uradio jednom, posljedica nasilja nad njegovom porodicom je dio njegovog mišljenja, on mora da promijeni mišljenje, to zahtijeva psihološki tretman, ne zatvorski”, istakla je Stupar Đurišić.

Kako dodaje, njene kolege koje rade u zatvorima se ne bave toliko time jer su zatvorski uslovi drugačiji. Ona navodi da društvo treba da zna ko su nasilnici, da je njihov identitet svima poznat.

“Mnogo više vjerujem u etiketiranje tih ljudi da društvo zna ko su ti nasilnici, a ne da su oni dio zatvorske populacije. Neka oni odsluže svoju kaznu, ali ja vidim rješenje u etiketiranju, da se tačno zna ko je taj čovjek, da bude poznat i u medijima. Mi imamo široku plejadu nasilnika. Nepošteno je i prema zatvorenicima da nasilnik bude zatvorenik jer u zatvoru su ljudi koji su u životu napravili grešku. Nasilnici moraju biti obilježeni”, navodi Stupar Đurišić.

Ističe da se nešto se ozbiljno dešava na nivou zaštite i pomoći ženama, a upravo to proizilazi iz neprijavljivanja nasilja.

“Veliki problem je to što se nasilnici ne procesuiraju i žrtve ne budu adekvatno tretirane. Žene znaju da povuku prijavu, vrate se nasilniku, a njene traume ne budu tretirane i sanirane. One tada prestaju da dolaze na psihološko savjetovanje da traže pomoć i nikad ne zaliječe traume” kazala je ona.

Da ono što su zvanični podaci nije stvarna situacija, uporno ističu iz nevladinih organizacija koje se bave tom tematikom, na šta ukazuje i istraživanje UNDP-a za prošlu godinu prema kojem tek svaka peta žrtva porodičnog nasilja prijavi nasilnika.

U prošloj godini 105 počinioca porodičnog nasiIja je osuđeno, od tog broja njih 40 dobilo je zatvorsku kaznu,dok je 46 osoba osuđeno na uslovnu osudu.

“Osam lica dobilo je kaznu rada u javnom interesu, četiri je odlukom suda kažnjeno novčanom kaznom, prema tri lica je izrečena sudska opomena dok su prema 12 lica izrečene mjere bezbjednosti”, navodi se u Izvještaju.