Inat vodi suđenju bez granica

Crnogorci vole “da se sude”, reklo bi se na osnovu statistike Osnovnog suda u Podgorici u kojem je za četiri posljednje godine riješeno 23.454 parničnih predmeta. Prosjek trajanja postupaka za navedeni period koji se odnosi na parnični referat iznosi 357 dana. Postoje, međutim, i tri predmeta u kojima se sudi više od deset godina. Najstariji predmet je, kako navode iz Osnovnog suda, parnični predmet iz 2002. godine.

Iako je uvriježeno mišljenje da su sudije te zbog kojih se neki postupci karakterišu kao maratonski, čovjek koji je niz godina proveo pokrivajući najznačajnije sudijske funkcije, a posljednje dvadeset dvije godine u advokaturi Miro Raičević ističe da dužina sudskih postupaka najviše zavisi od kvaliteta tužbenog podneska. Prema njegovim riječima, sudski postupci koji se oduže često, osim ogromnog novca, stranama u postupku troše dragocjeno vrijeme, živce, a često i postojeći konflikt prenesu na ostale članove porodica.

“Uvijek kada mi se stranke obrate sugerišem im da ne ulaze u sud i bolnicu. Naravno, slijedi njihovo čuđenje pa potom i pitanje “zašto”? Zato što nikada se ne zna kad ćete izaći i kako. Nekima je to smiješno, ali im dopre do uha tek, kako to biva, kad se sve završi. Dešava se da ti klijenti dođu do mene i kažu mi da sam bio u pravu i da su mogli da se ne izlažu ogromnim troškovima kako bi riješili problem”, priča advokat Raičević.

Iako navodi da dužina sudskog postupka zavisi od načina na koji će advokat da predstavi sudu problematiku njegovog klijenta, advokat Raičević ispred stručnosti ljudi iz svoje branše stavlja pokušaj da se suprotstavljene strane dogovore i riječima riješe problem.

Sa druge strane, kada klijenti ne prihvate predlog da do rješenja dođu dogovorom, slijedi podnošenje podneska, bilo da se radi o tužbi ili odgovoru na tužbu, bilo da se radi o prijedlogu u vanparničnom postupku.

Raičević navodi da podnescima, koji moraju biti konzistentni i koji sadrže sve elemente za brzo rješavanje spora, advokati umnogome doprinose da postupni sudija koji dobije takav predmet može relativno brzo sve to da završi.

“Ako se sudu preda kvalitetan podnesak, sa valjanim dokazima, to čini olakšanje sudiji odnosno sud može da izbjegne i “mrcvarenje stranki ali i sebe”. Pod mrcvarenjem podrazumijevam i njihove troškove koji nijesu mali ni prema sudu ni prema punomoćnicima advokatima”, ističe Raičević.

Sa druge strane, Raičević ističe da, i pored velikih napora i branilaca i suda, stranke često ne odstupaju iz inata i tada je svima jasno da će proces trajati iznimno dugo, kao i kakve posljedice će proizvesti. Navodi da često njegove riječi razuma i dobra volja ne dopiru do pojedinih klijenata koje zastupa.

Inat, svojstven većini Crnogoraca, prema riječima advokata Raičevića često je prepreka zbog koje njegove sugestije pomirenja i mirnog rješavanja sporova ne dopiru do klijenata.

“Inaćenje nije dobro. Inaćenje razjeda svakog čovjeka. Inaćenje jede energiju, materijalna sredstva. Kad mi klijent dođe i kaže da “mora da se sudi”, predložim mu da sagledamo realnost tog njegovog inata. U realnim okvirima čovjek nalazi sebe, a sud uvijek presuđuje na bazi materijalnog prava, na bazi neposrednog utiska i neposredne ocjene svih dokaza koji su provedeni i utiska o samim strankama”, pojašnjava advokat Raičević.

On navodi da se uvijek zalaže da se stranke pogledaju u lice, a sud i ponomoćnici da utiču da stranke nađu dobra rješenja.

Pozivajući se na iskustvo, Raičević navodi da sudski procesi najduže traju u vanparničnim predmetima i to najčešće u slučajevima utvrđenja međa, a potom u slučajevima diobe porodične imovine.

Advokat Raičević ističe da i procesi između države sa jedne strane i građana sa druge često traju nerazumno dugo.

“Sada nema javnih pravobranilaca koji su imali ovlašćenja i da referišu nadležnoj službi da je bezumno istrajavati u nekom sporu u kome se sigurno gubi i stvaraju ogromni troškovi. Kad država izgubi spor, tu se ne radi o novčanim iznosima na hiljade već na desetine i stotine hiljada eura”, kazao je Raičević.

Rješavanje ove problematike on vidi u autoritetu i snazi starješina koje vode državne službe. Oni, smatra Raičević, moraju donositi odluke koje vode do pravde ali ujedno i čuvati državnu kasu od nepotrebnih troškova sudskog postupka.

“Ne postoji zakonska odredba koja ograničava trajanje sudskog postupka, odnosno određuje koliko postupak može trajati. Zato, ne postoji rok za okončanje sudskog postupka”, istakli su iz Osnovnog suda u Podgorici.

Oni ukazuju da u procesnim zakonima postoje rokovi za preduzimanje određenih radnji u postupku, ali ne i rok za okončanje postupka.

Upravo zato, Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku koristi termin razuman rok, i štiti prava stranaka od arbitrarnog i neopravdanog odugovlačenja postupka pojasnili su iz suda.