Ispovijest Dejana Sekulića: Kum i prijatelj Duško Knežević za mene je danas mrtav čovjek

Nema više prijateljstva, nema šanse. Duško Knežević, kao kum i prijatelj, za mene je mrtav čovjek – tako govori u ispovijesti za Pobjedu Dejan Sekulić, čovjek koji je zbog nezakonitog poslovanja ovlašćenih službenika Atlas banke i većinskog vlasnika Duška Kneževića proveo punih pet mjeseci u pritvoru.

Sekulića Specijalno državno tužilaštvo tereti za zloupotrebu položaja prilikom raspolaganja novca od kredita dobijenog u Atlas banci. Nakon što je, u istrazi protiv odbjeglog biznismena Kneževića, pozvan da dođe iz Beograda u Podgoricu i da svjedočki iskaz, specijalno policijsko odjeljenje stavilo mu je 20. avgusta 2019. godine lisice na ruke i odredilo mu pritvor.

“Nijesam imao zbog čega da se krijem, podigao sam bio kredit od 80 hiljada eura i uredno, kao hipoteku, založio plac i nekretnine, došao sam mirno u Podgoricu”, priča Sekulić.

Finansijskom forenzikom utvrđeno je, međutim, da je Sekulićev račun kreditno opterećen oko 400.000 eura sa kamatama i da je novac nenamjenski trošen. Prema dokazima Specijalnog tužilaštva, sa Sekulićevog računa je u gotovini podignuto oko 246 hiljada, dok je 144 hiljade transferisano na račun kompanije Atlas invest čiji je vlasnik – Duško Knežević.

To su bili razlozi da Sekulić završi iza rešetaka, u pritvoru. Koji je trajao punih pet mjeseci, sve do 20. januara 2020. Bili su to teški dani iskušenja, saslušavanja, sumnjičenja i preispitivanja, odvojenosti od porodice…

Po struci magistar tehnologije, Sekulić je decenijama u Srbiji, ali i u regionu, poznato ime, uspješan projektant interijera hotela i restorana. Sa Kneževićem ga veže višedecenijsko prijateljstvo, još iz vremena kada je Sekulić omogućio Kneževiću prvi unosan biznis uvoza robe iz Bangkoka…

Stvorili su zajednički krug prijatelja, okumili se, Duško Knežević je krstio Sekulićevu kćerku, a njih dvojica su imali niz poslovnih aranžmana u kojima je Dejan Sekulić omogućio Kneževiću brojne konekcije i sklapanje vrlo unosnih aranžmana, naročito u procesu privatizacije.

Sve je to sada daleka prošlost.

Nijesu to stare rane, Tužilaštvo i dalje vodi postupak protiv Sekulića koji je ubijeđen da će dokazi potvrditi njegovu nevinost, ali i otkriti najmračniju stranu poteza i činjenja njegovog kuma Duška Kneževića.

Zašto se odlučio da govori za Pobjedu?

“Nakon godinu od početka procesa protiv mene i naknadnih mnogih medijskih nagađanja i jednostranih izjava, smatram da je javnost ostala uskraćena za moju stranu priče u slučaju ,,kredita kumu Duška Kneževića“. S obzirom na to da krivični postupak još nije okončan, ne mogu iznositi detalje o slučaju, ali želim da se izjasnim o okolnostima koje su značajno uticale na moj pritvor i status u tom slučaju”, govori Sekulić.

I bez zadrške upire prstom.

“Centralnu ulogu u tome imao je moj kum Duško Knežević, u čije sam postupke i djela, od početka procesa pa sve do danas, razočaran. Prvenstveno zbog njegovog činjenja – ali i nečinjenja – proveo sam u zatvoru pet mjeseci. Duško Knežević ni jednom nije rekao istinu vezanu za moj slučaj, iako je upravo on organizator krivičnog djela koje se meni stavlja na teret”, mirno kaže Sekulić.

Dok govori, ne primjećuje se nervoza ili ogorčenost. Vidljiva je odlučnost da kaže istinu, za razliku od njegovog nekadašnjeg prijatelja.

“Ne samo da Duško Knežević nije rekao istinu, nego je i uticao na svoje službenike u Beogradu da ne smiju da kažu ništa ili da lažu! Za to imam i dokaze. Najgore od svega je što se sakrio i pobjegao, pa sa bezbjedne udaljenosti ,,dijeli pravdu“ po sopstvenom pravu. Kapetan broda koji tone ostaje posljednji na brodu, a moj kum je pobjegao prvi”, tvrdi Sekulić.

Istog dana kada je Sekulić uhapšen u Podgorici, oglasio se kum Knežević tvrdnjom da “Katnić teroriše“ sve njegove “časne prijatelje“.

Izgledalo je da kum zaista brine o kumu: Knežević je brižno kontaktirao Sekulićevu porodicu, dao na korišćenje kćerki automobil u Beogradu, poručivao da će se njegov advokat Đukanović pobrinuti da kum brzo izađe na slobodu.

Dejan Sekulić je prihvatio prijedlog i opunomoćio advokata Đukanovića, nadajući se da će se noćna mora brzo okončati i da će se potvrditi njegova nevinost.

Prolazili su dani, sedmice…

Ispostavilo se da je Knežević imao drugačije planove za “oslobađanje Sekulića“: iz Londona je Knežević emitovao audio snimak razgovora sa tadašnjim sekretarom vrhovnog državnog tužioca Nenadom Vujoševićem, koji se Kneževiću “kleo“ da je dao nekoj nepoznatoj osobi iz Tužilaštva pare da bi se kum Dejan Sekulić oslobodio“.

Objavljivanje snimka o navodnom pokušaju podmićivanja, samo je pogoršalo poziciju Sekulića. Pritvor je produžen za još dva mjeseca.

“To je bilo užasno, ta objava i sve to što je uradio. Samovoljno je, bez ikakve konsultacije sa mnom, navodno angažovao Nenada Vujoševića da tobože ponudi nekome novac za moje oslobađanje! Tada sam shvatio da njega nije briga za moj život već da samo koristi moje ime za svoj lični interes”, priča, ne bez gorčine, Sekulić.

Ističe da je Nenada Vujoševića godinu ranije upoznao upravo preko Duška Kneževića.

“Duško mi ga je poslao da mu pomognem oko liječenja u Beogradu. To sam i učinio i zakazao mu prijem kod ljekara. To je čitava moja komunikacija sa tom osobom”, svjedoči sagovornik Pobjede.

Sekuliću je tada bilo jasno da je potpuno upao u mrežu svog kuma i da mora da se sam bori za vlastitu slobodu.

Posljednja kap gorčine bio je Kneževićev novi pokušaj da zloupotrijebi Sekulićevo ime.

Knežević je u redovnim objavama iz Londona plasirao priču da je svojevremeno Milu Đukanoviću poklonio umjetničku sliku vrijednu više stotina hiljada eura i da ima svjedoka koji će to da potvrdi.

Za svjedoka je “izabrao“ – Sekulića.

“Prema nagovoru Duška Kneževića, advokat Đukanović je želio da me, na saslušanju pred tužiocima, pita da li sam u Podgoricu donio neku sliku velike vrijednosti i dao je predsjedniku Milu Đukanoviću. Bio sam preneražen, advokata sam upozorio da ne smije ni da pomene takvu neku priču i da ja, prosto, nikada ništa nijesam ni nosio ni uzimao od Mila Đukanovića”, kaže sagovornik Pobjede.

Nakon toga, Sekulić je otkazao punomoćje advokatu Đukanoviću i angažovao novog branioca.

Tada je i Knežević prestao da igra igru – prekinuo je svaki kontakt sa porodicom Sekulić, a njegov vozač u Beogradu oduzeo je ključeve od automobila kćerki.

“Pročitao sam, a kasnije i čuo na snimku koji sam snimio, izjavu mog kuma dok je bezbjedno ušuškan u Londonu, da mogu ja da izdržim u pritvoru. Možete zamisliti kakva ,,kumovska poruka“! Poručio bih mu da, makar jednom za promjenu, on proba da izdrži u pritvoru ili zatvoru za sve mahinacije koje je napravio. Ako ne zbog mene, trebalo je hrabro ostati i istupiti za sve zaposlene, koje je, kao i mene, uvukao u mnogobrojne sudske postupke sa nesagledivim posljedicama”, poručuje Sekulić.

Ističe da od tada čak i nije pomišljao da kontaktira Kneževića. Ali njegov kum iz Londona ga se sjetio – kada je ukinut pritvor krajem januara ove godine. Moguće da je osjetio da mu stvari izmiču iz ruku.

“Preko posrednika je nudio da mi isplati određeni iznos novca, valjda zbog ,,mojih duševnih bolova“, nudio je i da mi ponovo ustupi automobil na korišćenje. Sve je pokušao da obnovi vezu sa mnom, da bi tako mogao da kontroliše proces u kojem se nalazim. Naravno, nijesam prihvatio njegovu ponudu. Nema ništa što Knežević meni može ponuditi. A što se tiče spornog kredita na moje ime, borim se da se dokaže istina. Ne zanimaju me politika i novac, zanima me istina i da mogu da u svom gradu u kome sam rođen pogledam svima u oči. Nikad se nijesam plašio sopstvene odgovornosti i nikada nijesam bježao od nje”, zaključuje razgovor Dejan Sekulić.

Prijateljstvo Dejana Sekulića i Duška Kneževića traje skoro četiri decenije, odmah nakon studentskih dana. Prema riječima Sekulića, u vrijeme dok je radio u JAT-u pomogao je Kneževiću da ostvari poslovne kontakte u Bangkoku i odatle uvozi robu za svoju, tek otvorenu radnju.

Kasnije se poslovno prijateljstvo razvijalo.

“Nalazio sam brojne kompanije koje su bile u procesu privatizacija: Rad inoks, kupovina hotela ,,Mažestik“, pa zgrada u Beogradu u Bloku 41 A, ekskluzivni prostor za zgradu u Takovskoj”, priča Sekulić o vremenu poslova u Beogradu.

Ali i u Crnoj Gori: kaže da je ukazao Kneževiću na mogućnost kupovine državne kompanije Montenegroekspres, kasnije i stare zgrade Pošte u centru Budve…

“Da, to su bile odlične prilike. Montenegroekspres je imao agencije širom bivše Jugoslavije; zgrada stare Pošte u Budvi je bila na odličnoj lokaciji, pa razna zemljišta na teritoriji Budve, pa Jaz… Odgovorno tvrdim da Knežević za sve te privatizacije državne imovine nije dao novac i o tome postoje svjedoci. U slučaju Montenegroekspresa umro je, nažalost, gospodin Dušan Liješević, ali je živ Dragan Miković koji može da potvrdi ovu moju priču”, navodi on.