Hronika

Skrivanje leša noćna mora za istragu

FOTO: Ilustracija

Sumnja da je počinjeno ubistvo, a leša nema, veliki su, ali ne i nerješiv problem za istražitelje. Po uzdani iskazi svjedoka i nepobitni dokazi su put do razrješenja počinilaca zločina i podizanja optužnice, kazao je za Pobjedu kriminolog Darko Marinković.

On objašnjava da se na tijelu žrtve mogu pronaći tragovi učinioca, tragovi sredstva kojim je počinjeno ubistvo, predmeti sa mjesta gdje se ubistvo dogodilo.

“Takođe, ispitivanjem tjelesnih promjena može se utvrditi vrijeme nastupanja smrti (od značaja za provjeru alibija osumnjičenog), kao i još mnogo toga. Kada nema leša mi ništa od navedenog ne znamo: ni mjesto, ni vrijeme, niti sredstvo izvršenja, ubistva. Možemo samo da pretpostavljamo. Štaviše, pretpostavlja se da li je nestali uopšte mrtav”, navodi Marinković.

Prema njegovim riječima, skrivanjem leša ubica će se najlakše odbraniti i otkloniti sumnju u svoju krivicu i zadati noćnu moru policiji.

“Ključna stvar koja ukazuje na ubicu je motiv ko je imao razlog da nestalog ubije. Nižu se pitanja: da li se nestali, pretpostavljamo ubijeni, nekome i kome zamjerio; da li je motiv rezultat pripadnosti žrtve kriminalnom miljeu ili su u pitanju neki lični odnosi ljubomora, zavist, nasljedstvo… Tražeći po motivu policija će vjerovatno doći do osumnjičenog, ali se postavlja pitanje šta dalje, odnosno kako motiv materijalizovati kroz dokaze. Poseban je problem kod tzv. naručenih ubistava, u kojima je motiv na strani naručioca, ali on nije izvršilac, već ima siguran i lako provjerljiv alibi”, ukazuje Marinković na moguće poteškoće i probleme.

Pa kako onda rasvijetliti ubistvo bez leša. Ključne su, kaže sagovornik Pobjede, tri stvari: motiv koji ukazuje na izvršioca; povezivanje, odnosno umrežavanje svih raspoloživih saznanja o kretanju i komunikaciji žrtve, osumnjičenog i trećih lica, prije, kao i u pretpostavljeno vrijeme i poslije ubistva i, kao treće, utvrđivanje kontradiktornosti i nedosljednosti u izjavama, uopšte u odbrani osumnjičenog i svjedoka.

“Danas se rasvjetljavanje krivičnih djela velikim dijelom oslanja na eksploatisanje informacija koje pružaju mobilni telefoni i uvid u video nadzor. Kada su u pitanju mobilni telefoni, uvijek treba imati u vidu da su prestupnici svjesni njihove opasnosti, pa ih ne nose pri izvršenju krivičnog djela ili, čak, pomoću njih nastoje da obezbijede alibi”, kaže Marinković.

Slučaj Bilić

On je podsjetio na slučaj nestanka Antonije Bilić 7. juna 2011. godine koji je potresao Hrvatsku, ali i javnost u regionu.

Višemjesečna potraga za djevojkom koja je posljednji put viđena kako stopira na mostu preko rijeke Čikole i ulazi u kamion Dragana Paravinje, nije odmah dala rezultate. To je bila najopsežnija potraga ikad u Hrvatskoj tokom koje je čak isušeno i jedno jezero.

U Paravinjinom kamionu pronađeni su tragovi krvi nestale djevojke. On je istražiteljima u BiH, u Republici Srpskoj, gdje je pobjegao, najprije priznao, a potom porekao da ju je ubio. Ključni dokazi optužnice koja je protiv njega podignuta bili su snimci nadzornih kamera kojima je rekonstruisano njegovo kretanje, kao i tragovi krvi i pljuvačke Antonije Bilić pronađeni u njegovom kamionu. Posmrtni ostaci Antonije Bilić pronađeni su krajem novembra 2012.godine na smetlištu kamionskog parkirališta na području Josipdola kod Ogulina. Paravinja je prvo osuđen na 40 godina zatvora, a ta presuda je nakon njegove žalbe umanjena na 20 godina.

Marinković pojašnjava da su u svakodnevnom životu brojni i slučajevi takozvanih sumnjivih smrti, koje treba kriminalistički istražiti i razjasniti i u kojima nema eksplicitnog saznanja da je riječ o ubistvu.

“Inicijalne mjere i radnje koje se preduzimaju u okviru istrage sumnjivog nestanka lica usmjerene su na mjesta njegovog življenja i rada. U odsustvu racionalnih razloga koji objašnjavaju nestanak lica, javlja se osnova za pokretanje kriminalističke istrage koja za svoj cilj ima objašnjenje samog nestanka” pojašnjava Marinković.

Odsustvo tijela ubijenog, prema riječima Marinkovića, najčešće se objašnjava uništavanjem ili sakrivanjem leša. Pojašnjava da ubice leš pokušavaju da unište raznim metodama: spaljivanjem ili rastvaranjem u nekoj hemijski jakoj tečnosti, odnosno skrivaju bacanjem u vodu sa teretom, zakopavanjem na skrovitom mjestu…

“Mjesta sakrivanja leša mogu biti razna. Ako učinilac živi u svojoj kući, može se očekivati da je leš zakopan u podrumu, štali, šupi, bašti, dvorištu susjeda. Često se, u seoskom ambijentu, leš zakopava u šumi, pustari, mravinjaku, zazida u objekte u izgradnji, komada i baca u kanalizaciju, blato, rijeku, jezero, močvaru”, navodi Marinković.

On ističe da lice koje ubije blisku osobu i uništi ili sakrije tijelo daje lažna objašnjenja njenog odsustva odlazak u drugi grad kod rođaka ili zbog posla, skrivanje u cilju izbjegavanja hapšenja ili izdržavanja kazne.

“Ako nije u stanju da bezbjedno uništi ili sakrije leš, ili neće da se opterećuje time, ubica ga čini neprepoznatljivim, tako što odstranjuje i skriva glavu, unakazuje lice, uklanja jagodice prstiju, uništava dokumenta žrtve”, navodi on.

Marinković pojašnjava da u prvoj fazi istrage sumnjivog nestanka lica posebno je važno pitanje kome bi išla u korist smrt žrtve.

“Prvo se ispituje lice koje je prijavilo nestanak, rođaci nestalog, prijatelji sa kojima je često provodio vrijeme i razgovarao. Na osnovu tih svjedočenja, dolazi se do osobe sa kojom je žrtva eventualno bila u neprijateljskim odnosima. Potom slijedi ispitivanje prirode sukoba i kada se žrtva posljednji put srela sa osobom sa kojom je bila u svađi”, pojašnjava kriminolog.

On navodi da je za istražitelje važno da saznaju i ko, kada, gdje i pod kakvim okolnostima je posljednji put vidio nestalo lice.

“Da li je neko pričao sa nestalom osobom nakon odlaska iz kuće, da li je nešto rekao o svom odlasku, gdje je pošao”, kazao je Marinković.

Prema njegovim riječima, za razrješenja misterije nečijeg nestanka bitne su njegove karakterne osobine, navike, negativne strane ličnosti, ali i ponašanje osobe koja je prijavila nestanak.

Marinković navodi da su analize ruskih kriminologa pokazale da najveći broj ubistava koja se kriju iza nestanka lica 93 odsto slučajeva izvrše muškarci, starosti 30-45 godina. Statistika je pokazala i da je u 70 odsto slučajeva ubica rođak, supružnik ili saradnik žrtve, sa kojom su bili u konfliktnim odnosima.

“Među razlozima ove vrste ubistava javljaju se osveta zbog kritike, premlaćivanja, ponižavanja, zloupotrebe službenog položaja, zatim uklanjanje osobe koja je smetnja za ostvarenje nekog cilja, prikrivanje drugog zločina, ljubomora … Ubistva se često događaju u kući žrtve, njenog rođaka ili prijatelja ili u njihovoj blizini, vrlo često noću (između 19 i 23 časa). U većini slučajeva tijelo se uništava na istom mjestu gdje je ubistvo i izvršeno, noću ili rano ujutro, nekada i poslije dan-dva”, pojašnjava Marinković.

Posebnu kategoriju lica nestalih pod sumnjivim okolnostima čine djeca, odnosno maloljetnici.

“U praksi su česti slučajevi njihovog nestanka na putu od škole do kuće ili obrnuto, od kuće do prodavnice ili na nekoj drugoj maršruti. Sudbine ove djece nekada budu rasvijetljene nakon mnogo godina, dok u drugom slučaju zauvijek ostaju nepoznanica”, navodi Marinković.

Istraživanja u SAD-u pokazuju da tri četvrtine ukupnog broja otete i ubijene djece bude lišeno života u roku od tri sata nakon otmice, što ukazuje na zaključak da se u ovim slučajevima mora urgentno reagovati, kako od strane roditelja, tako i policije i drugih bezbjednosnih agencija.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Hrapun
Gost
Hrapun

Naučite monstrume kako da se sto bolje riješe leša. Katastrofa

Ada Pero
Gost
Ada Pero

Dobro ste naveli sve…pa dako ovi kriminalci primijene sve sto ste napisali, i ostanu nekaznjeni.

Tragikomedija🎭
Gost
Tragikomedija🎭

Ovaj je tekst dobro procitati prije dorucka.

Jovanka
Gost
Jovanka

Lakse je ovo citat no dje su bili ovi nasi politicari i sto su rekli…

Send this to a friend