Ako nastavimo sa ovim održivim otporom, Andrija Mandić će bez problema održati vlast

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Elita gora od rulje, pisao je Mirko Kovač.

Obratite pažnju kako rapidno pada nivo crnogorske politike, koja je, zapravo, antipolitika. Kakve su ovo „bijedne“ rasprave u parlementu, u kojem su nekoć zborili vrsni retoričari, poput Kilibarde i Vuka Minića. To je parlament u kojem je zborio Slavko Perović, najbolji govornik kojega je imala moderna Crna Gora. Šta i kako ovi bijednici lupetaju danas…

Umjesto kao Ciceron, oni se trude da zvuče kao rulja sa fejsbuka. I uspijeva im: još kako im uspijeva. Da u ovu zemlju ušeta Sokrat, ismijali bi ga prije nego što bi ga otrovali. Ološ bi se sprdala sa njim. Hahaha, kakvi bi se mimovi pravili sa Sokratom… Hahaha, kako bi se njemu slatko posprdali iznadsituacionaši i srednjičari…

I vi zaista mislite da bilo koje tužilaštvo ovoga svijeta može to popraviti? Vi zaista ne razumijete da su gadosti upućene Vanji Ćalović – koja je, uzgred, dobra retoričarka – i Spajićevoj supruzi simptomi bolesti, koja je sistemska? Vi zaista ne razumijete da su društvene mreže zid javnog WC-a, osmišljen kao mjesto na kojem će potlačeni, koji i ne znaju da su robovi, praktikovati svoju takozvanu „slobodu govora“, što se, dakako, svelo na izljeve najbjednijih od svih bijednih ljudskih osobina, imanentnih jednako sirotinji kao i bogatima?

Vi zaista ne primjećujete da sistem ne funkcioniše? Ne primjećujete da je odgovornosti još manje nego prije, da je zapravo stvoren sistem apsolutne neodgovornosti; da političar, praktično, ne može slagati i učiniti ništa što bi ga koštalo funkcije i karijere?

Vi ćete se zaista i dalje praviti da ne znate da je pravosuđe pod punom kontrolom DF-a a bezbjednosni sektor pod apsolutnom kontrolom BIA-e i KOS-a?

Uistinu ćete se praviti da to mogu promijeniti „demokratski protesti“?

O, bijednici nekoć suverenistički. O, vaše iznevjerene nade… Sva ona ambasadorska i direktorska mjesta, svi oni ordeni koje ste sanjali kada ste prišli njihovoj kontrarevoluciji što na koncu je pojela vas, svoju djecu. Oni koji vama i samo vama mogu zahvaliti svoju pobjedu, zaboravili su vas. Niko se nije prodao za manje od vas. Kao Grku, dakle ontološkom trgovcu, dođe mi da protestvujem protiv vaše neukosti u trgovini: koji magarac prodaje zemlju i ugled, ko sebe osudi na mjesto veleizdajnika u istoriji za malo para, koje ionako ima, i pregršt obećanja, koja će biti iznevjerena?

Sada gledate kako nova posluga – koja pritom ne služi ni izbliza dobro, ni izbliza srčano kako ste činili vi; služe takoreći bez žara, bez uvjerenja, transakciono, kako se danas veli – naplaćuju svoje sluganstvo onako kako se vrši plaćanje na kasi: trak-trak, paf-paf. Šta da se radi… Potrošeni kondomi idu u smeće, ne u diplomatiju.

Onome čemu danas prisustvujemo u Crnoj Gori – i u svijetu, uzgred – ime je entropija.

To, entropija, termin je iz termodinamike – no to nas ovdje ne interesuje.

U društvenoj teoriji, entropija označava “stanje nereda, nasumičnosti i nesigurnosti“. Entropija je ime za potonuće u haos.

Riječ sam prvi put sreo čitajući Pinčona – „Smrt i milost u Beču“. Pinčonova „Entropija“ mi je najdraži tekst tog autora – no ni to nas ovdje ne zanima.

Teorija veli da u sistemu prepuštenom samom sebi entropija nužno raste – sistem dakle neprekidno klizi u stanje veće neuređenosti. Da pojednostavimo: sve u prirodi (dakako i društvu) teži haosu.

Toga smo se barem nagledali. Taj proces je očit u totalitarnim sistemima. Tito, koji je držao sistem na okupu, umro je. Partija je slabila, entropija je odradila svoje.

DPS je oboren izvana, ali pretpostavke za to stvorio je sam DPS. Sistem je pao, rasuo se. Pojela ga je entropija jer je snaga koja sistem uređuje slabila. Isto važi i za Crnu Goru.

Bit političke borbe u današnjoj Crnoj Gori je ovo: koji će biti sistem koji će zagospodariti i privremeno zaustaviti haos?

Kako sada stvari stoje, klerofašizam ima najveće izglede na konačnu pobjedu. Dovoljno je da vidite kome i čemu neodlučni i slabi prilaze pa da možete prognozirati pobjednika.

Proces vodi ka tome.

Da bi proces bio preokrenut a njegov ishod opozvan, biće potrebno mnogo više od poznoliberalnih preseravanja koja su, uzgred, fašizam i vratila u igru. To ne može biti riješeno performansima i aktivizmom onih koji su vlast predali desnici, podržanih onima koji ne bi o masovnim grobnicama, ali bi o zaštiti cvijeća i ptica. Uostalom: cvijeće nigdje ne cvjeta tako gusto i jarko kao na masovnim grobnicama.

Ono neefikasno, uzaludno i, pravo govoreći, karikaturalno čime mi pokušavamo zaustaviti falange koje marširaju i stabilizuju sistem koji su preuzele nazvaću održivim otporom.  Jeste: po takozvanom besmislenom održivom razvoju. On, održivi razvoj ima svoja pravila, koja se često (ne samo u šali) formulišu i kao 10 ekoloških zapovijesti. Lista postupaka kojima, dok širom svijeta gore šume i punom parom radi industrija, dok kapitalistička mašina ubrzava, obični, mali čovjek treba da spriječi da more potopi Njujork. U pitanju je lista trivijalnih stvari koje nas ništa ne koštaju, a kojima dajemo svoj doprinos u spasavanju svijeta. Trebamo stare sijalice zamijeniti onima koje manje troše. Trebamo, još, kupovati laptopove sa štedljivim ekranom, instalirati bojler na solarnu energiju ili rjeđe uključivati električni, prestati sa zagrijavanjem kuća na struju, štedljivo programirati mašine za pranje veša i suđa…

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno – neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu. Da bi čovjek održivog otpora porazio fašizam, navodno je dovoljno da protestvuje, upozorava i osuđuje.

Neće ići, braćo i sestre.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)