Anarhija za Crnu Goru

Pišu: Dušan Pajović i Andrej Nikolaidis, kolumnisti CdM-a

Svaki put kada objavimo zajednički tekst ili manifest, uz salve kuđenja, omalovažavanja, ali i poneku pohvalu, izniknu i komentari koji nas pozivaju da napravimo partiju ili pokret.

Iako smo svjesni da su ti prijedlozi upućeni iz dobre namjere – takvo laskanje nam ne prija. Kao što mislimo da su autonomne zajednice i kolektivi građanstva, dakle vi, bolji od trenutne garniture vlasti, opozicionih poslanika, nevladinih organizacija – tako mislimo i da ste bolji od nas.

Voljeli bismo da nam vjerujete da, za razliku od sitnih servisera krupnog kapitala, mi svoje jedno jedino slovo ne bismo prodali ni za zlato. Nikolaidis, evo, dodaje da ovo govorim u svoje ime. On ne piše ništa za što nije plaćen i tvrdi da je to fundamentalna razlika: u zemlji u kojoj buljuk kolumnista radi besplatno, za fotografiju na portalu i slavu, on neprekidno za svoje tekstove traži sve veći honorar. Radi same transparentnosti, vrijedi napomenuti da i ja, Pajović, za pisanje dobijam nadoknadu, ali bi valjalo da je nešto veća. Doduše, to ne mijenja činjenicu da pišemo isključivo ono što zaista mislimo i da svoje riječi ne prodajemo reklamnu prostoru. Zajednička nam je namjera da naši manifesti doprinesu ovom društvu van interesnih rovova i blata.

Sr/tanje stvari

Revolucije jedu svoju djecu, a protesti ih hrane. Većina masovnih protesta ima istu sudbinu: mobilizacija, profilisanje liderstva, kulminacija, pa ponor. Pravda je tek ideja koju ponekad pokušavaš ostvariti revolucionarnim nasiljem, ponekad državnom prinudom.

Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se ideji čini da je u ime pravde pravo činiti “nepravdu”. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje sa stanovišta mediokritetskog mišljenja valja nekako zaustaviti, onda kada je država stvorena, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima. Rješenje je očito: revolucija treba biti permanentna.

Nužno je izbjeći utamničenje ideje u bilo kakve državne strukture. Da je tako, svjedoči i primjer aktuelnih studentskih protesta u Srbiji. Vučić, naime, strpljivo čeka da se pobuna sa ulica preseli u institucije i tamo bude mučki pogubljena; on čeka da se direktna demokratija transformiše u takozvanu parlamentarnu, znajući da tako on pobjeđuje.

Razlog institucionalnog pogubljenja ideje su najčešće upravo „lideri“, koji u svrhu svog karijerizma i puke potrebe za slavom, moći i/ili novcem požele da budu kalifi umjesto kalifa.

Često ih potkupe Vlade u sjenci i sjenke u Vladi. Za svoju kolaboraciju onda dobiju nagradu u vidu NVO projekata, posla u državnoj upravi, ambasadorske titule, mjesta u stranci ili pak samo dobru stavku za svoju biografiju koju će iskoristiti da apliciraju na pozicije povezane sa Briselom i Vašingtonom.

Zbog ovoga, javnost s pravom gubi vjeru u takozvanu javnu političku scenu. Razlika između korumpiranih političara i korumpiranih lica sa javne scene se sve više briše, a prazan prostor sužava.

Baš kao u Orvelovoj Životinjskoj farmi, svinje su se popele na dvije noge, pričaju, ponašaju se i izgledaju kao ljudi. Više se ne zna ko je svinja, a ko čovjek. Tj. ko je „javni intelektualac“, a ko političar. Uočavamo zabrinjavajuću tendenciju da u Crnoj Gori intelektualci sve više brinu o “našoj stvari”, a sve manje o istini, koju doživljavaju kao smrtnog neprijatelja. Moramo primijetiti: ako je istina neprijatelj “naše stvari”, vrijeme je da promijenimo “stvar”. Ako “naša borba” podrazumijeva da suspendujemo etiku i razum, te da se mišljenje svede na lukavstva uma koja pravdaju ogavne političke kompromise i trgovine, onda to nije naša borba.

Da u Crnoj Gori ima više istraživačkih novinara i novinarki, možda bi se do sad već saznalo ko za svoje aktivnosti dobija novac od partija, a ko iz crnih fondova Evropske komisije, od odbora u kojima sjede demohrišćani. Možda bi onda bilo jasnije zašto se dobar dio onih koje nazivamo javnim ličnostima ne glaskaju oko klerikalizacije ili su i dan danas samo i isključivo opozicija opoziciji, a ne režimu.

Možda bismo znali zašto su ćutali o istraživanju gasa pri crnogorskim obalama, kao i na finansiranje genocida u Gazi.

Takođe bismo znali i ko su oni koji su zaduženi za disciplinovanje glasova koji ne slijede “jedna partija, jedna strategija, jedna priča” liniju, koja u svojoj bezgraničnoj mudrosti i milosti srlja iz jednog u drugi poraz, uspijevajući pritom da u začetku zatre svaki zametak opozicionog pluralizma.

Rijetko se može čuti suštinska kritia kapitala. Kako je jednom prilikom rekao Malkolm X: Oni mogu ispsovati kolonijalizam, imperijalizam i druge izme, ali im je teško da napadnu dolarizam. Jednom kada stave dolare u vaše džepove, vaša duša se gasi.

Kako, osim konstatacijom da je Malkolm X očito bio u pravu, objasniti zašto crnogorska liberana inteligencija ostaje nijema na politike Donalda Trampa i neporecivu fašizaciju američke politike? Bajka o benevolentnoj imperiji završena je: imperija više nema interes da ulaže u soft power. Nadalje, ona se uzda samo u golu silu.

Uzalud ćutite o Trampovom prijedlogu etničkog čišćenja u Gazi, kao što ste ćutali i o Bajdenovim genocidnim djelima. “One koji su preživjeli genocid etnički ćemo očistiti, i na mjestu njihovih domova, srušenih našim oružjem i našom političkom podrškom podići ćemo hotele”. Projekat će voditi zet predsjednika Amerike. Ako postoji primjer fašizma – to je to. Ako postoji primjer korupcije – to je to. Ali mi ne bismo o tome, jer se i dalje nadamo parama iz američkih fondova za soft power. Kurac. Nema više.

Kada USAID opet počne distribuirati pare, davaće ih za diseminaciju desne ideologije. Oplakani i olelekani USAID je, uzgred budi rečeno, izdašno finansirao i SPC – pretpostavljamo kao dio podrške “liberalnim vrijednostima”. Pih. Kako bilo: moglo bi se desiti da se, kroz dvije-tri godine, isti ljudi koji su na crnogorskoj javnoj sceni promovisali liberalno-demokratski konsenzus, pojave kao glavni promoteri američkoga desnila.

Sami ste razotkrili svu bijedu vašeg navodog antifašizma. Jer, vidite: fašizam je puno više od grupe četnika koji u okolini Pljevalja na gajbama sjede ispred seoske prodavnice i pjevaju pjesme o klanju “Turaka”. Fašizam je model reakcije kapitalizma u krizi. I mi njegovom neobuzdanom usponu upravo svjedočimo. Fašizam je brak krupnog kapitala i države. Fašizam je Mask i ostali tajkuni koji bez izbornog legitimiteta vode politike Bijele kuće. Ovako neskriven brak krupnog kapitala i autoritarnog vođe zadnji je put viđen tridesetih godina u Njemačkoj.

Znamo: vi ne biste tome, radije biste o Frontovom fašizmu. Markuze je poručio: oni koji nisu spremni kritički govoriti o kapitalizmu, neka ćute i o fašizmu. Dodajemo: oni koji nisu spremni kritički govoriti o američkom fašizmu, neka ćute i o Mandićevom.

Među pojedincima koji ne naglašavaju da dobijaju pare od raznih interesnih grupe mi ne pravimo razliku. Isto nam jesi li plaćen iz crnih fondova partija koji su skupljeni od kriminala i poreskih obveznika građana Crne Gore, ili crnih fondova koji su skupljeni od neoimperijalističkih praksi i poreza građana Evropske unije. Znate, mi smo internacionalisti. Ne želimo da se neko piša po parama radničke klasa, odakle god ona dolazila.

Mi mislimo da je nužna javna kritika crnogorske vlasti – njihove bahatosti, korumpiranosti, služenja klerofašizmu. Njihove stupidnosti, nesposobnosti i nakaradne ideološke polimerizacije klerofašizma i neoliberalizma. Spajićevog kripto-bankarstva i Mandićevog kripto-četništva. Takvu kritiku svakodnevno iznosimo u svom pisanju.

Isto tako mislimo da je nužna kritika opozicije zbog očite demonstracije gluposti u slučaju nada uloženih u Dritana i Jakova; zbog njihovih konstantnih pregovora sa Spajićem, u čiju bi vladu sjutra ušli, samo da im može biti; zbog njihove korumpiranosti, aristokratskih narativa, podređenosti krupnom kapitalu i obrascima elitističke moći koju su nazvali parlamentarnom demokratijom.

Kada bi izbori mogli nešto suštinski promijeniti – sjutradan bi bili zabranjeni.

Umjesto raspisivanja novih izbora, koji bi nakon novih mučnih kampanja i novog rasipanja novca poreskih obveznika doveli do nove-stare situacije, postoji i druga opcija: anarhija.

Anarhija za Crnu Goru

Okej, ne ona anarhija koju spominju priučene birokrate kada hoće da uvrijede vlast ili opoziciju. Anarhija nije sinonim za haos, neorganizaciju i nasilje. Nego upravo suprotno: anarhija podrazumijeva nepostojanost hijerarhija i nametnutih autoriteta. Postojanje društvenih pravila je neupitno, ali ona moraju biti slobodno konstruisana i prihvaćena od strane zajednica kojih se to tiče, a ne nametnuta odozgo.

Uzgred: moderna država i ideja o svetosti zakona donesenih u parlamentu relativno su novi fenomeni. Bez njih se može živjeti, kao što se bez njih dugo i živjelo.

Smatramo da su primjeri dobre prakse već pokrenuti, što nas je i nagnalo da pišemo ovaj tekst. Studenti u Srbiji funkcionišu na bazi plenuma, bez hijerarhije, vođa i mlađanih karijerista koji bi izbili u prve redove. Zbog toga Vučić nema koga da potkupi, izblati, izmlati ili zaplaši a da to suštinski ugrozi organizaciju protesta.

Sličan točak istorije polako kreće i u Crnoj Gori. Studenti iz Kamo Śutra, koje iskreno podržavamo, žele da funkcionišu po principima horizontalnog ustrojstva. Itekako smo svjesni tereta kojeg nose kao demonstranti koji nisu organizovani od strane političke partije, crkve, druge države, niti proxy-CIA organizacija. Pored podrške, jer mi ćemo svakako biti tu; ovog puta želimo da im uputimo i par savjeta.

• Ne dajte da vas zaplaši policija, nego istrajte u građanskoj neposlušnosti. Živimo u policijskoj državi u kojoj su sami zakoni nelegitimni. Moralna je dužnost nepoštovati nemoralne zakone.
• Ne dozvolite da prerastete u NVO ili političku partiju, ili da jedna ili druga struktura vaše glasove usmjerava. U suprotnom ćete učestvovati u vulgarizaciji direktne demokratije i plenuma, gdje će NVO direktori da se predstavljaju ravnomjernim sa radnicima i radnicama na šatro horizontalnom skupu. Sljedeće što bi onda mogli da očekujemo su “plenumi” tajkuna i preduzetnika. Plenumi milionera protiv milijardera. Direktnom demokratijom se kritikuje moć i promišlja van okvira, ne glumi da su oni sa palicama u stvari vaši prijatelji koji su jednaki sa vama. Pa ako im se nešto od onoga što ste rekli ne sviđa, poslije plenuma mogu potegnuti palicu i uručiti vam otkaz.
• Zaboravite na medijska usmjeravanja narativa, koji će u saradnji sa krupnim kapitalom pokušati da anesteziraju vašu dobru namjeru.
• Proširite svoje djelovanje i na ostale studente, da bi to bio uistinu masovni studentski pokret.
• Pozovite i druge društvene grane da se kroz radništvo organizuju u plenume i time izraze – kako bunt, tako i strategiju za budućnost.

Zadržaćemo se na posljednjoj stavci. Smatramo da mi kao pisci ne možemo bolje znati od zdravstvenih radnika šta treba da se uradi u zdravstvu, od vozača kamiona kojim rutama treba da se ide i kakvi uslovi vožnje trebaju da budu, kao i da od prosvjetnih radnika ne možemo bolje znati kako obrazovni modeli i odnosi sa učenicima i učenicama treba da izgledaju. Ovi problemi su vrlo konkretizovani i vezani kako za materijalne, tako i za ideološke uslove koji kroje naše živote.

Zbog toga je sjajan iskorak cetinjskih prosvjetnih radnica i radnika, koji su pozvali na široki plenum struke, koji bi uključivao i druge građanke i građane. Ista stvar se mora reprodukovati i na nivou drugih gradova i na nivou drugih profesija, pa se kasnije uvezati sa nacionalnim, pa regionalnim i internacionalnim nivoom. Iznenadićete se koliko su profesionalni političari, birokrate, menadžeri i gazde zapravo nepotrebni.

Kao što je rekla Ema Goldman: jedini način da se izborite sa neslobodnim svijetom je da postanete toliko slobodni da je vaše samo postojanje svojevrstan čin otpora.

Bez Bogova i bez Gospodara.

Iskustva direktne demokratije

Ono što vam profesori istorije u školi nijesu pričali je da se anarhističko uređenje više puta pojavljivalo u različitim djelovima svijeta. Anarhistička Katalonija je tridesetih godina prošlog vijeka funkcionisala po principu horizontalnog odlučivanja i kolektivnog upravljanja. I to na broju od oko dva miliona ljudi. Konfederacioni sindikat je imao članstvo od oko milion članova.

Radnici su kontrolisali poslove i samoupravljali fabrikama, na selima su imali kolektivno vlasništvo nad zemljom, koju su zajednički obrađivali i preraspoređivali plodove rada. Federacije anarhista, komunisti, radnički sindikati, konfederacija rada i mnogi drugi su tada funkcionisali po obrascima anarho-sindikalizma: bez vođa, bez gazdi i bez profesionalnih političara. Jedan čovjek – jedan glas, kroz kolektivno upravljanje sredstvima proizvodnje. Svi zajedno su se borili protiv kapitalističkog koncepta privatnog vlasništva, Frankovog fašizma, staljinističkog pogleda na državu i klerikalnih poriva katoličke crkve.

Neće se ni NATO profesori političkih nauka dotaći toga da nije sve u „Zapadnim vrijednostima“ i „liberalnoj demokratiji“ koji šatro označavaju kraj istorije. Što je, kao što znate, Fukujamina teza, koji se sam od iste ogradio i priznao da je pogriješio. Zapatisti u Meksiku i Kurdi u Rožavi imaju nešto mnogo bolje: horizontalno ustrojstvo bazirano na autonomnim zajednicama koje kolektivno odlučuju.

Eto, recimo, u Rožavi društvo eksplicitno funkcioniše po uputstvima Bukčinovih anarho-teza socijalne ekologije. Oslanjaju se na principe autonomije, direktne demokratije, političke ekologije, feminizma i multikulturalizma. I to ne samo deklarativno, nego suštinski. Povodom svega odlučuju na lokalnim skupštinama koje su uvezane na konfederacijskom nivou. Imaju posebna tijela koja se bave emancipacijom i osnaživanjem žena, koje igraju i vojno ključnu ulogu u borbi protiv ISIS-a.

Politička vijeća moraju imati jednaku zastupljenost žena, kao i drugih etničkih zajednica od kurdistanske, čime se izbjegava kontrola jedne grupe. Usmjereni su na ekološku poljoprivredu, organsku proizvodnju i urbano planiranje koje se zasniva na potrebama, a ne na profitu.

Ne moramo ići tako daleko. I Jugoslavija je imala radničko samoupravljanje, koje je sa svim svojim manama bilo mnogo bolje od šibanja bičem od strane osoba koje sebe nazivaju menadžerima.

Uzmite za primjer Antifašistički front žena (AFŽ). One su u toku revolucije i rata, pored borbe u prvim redovima, pa i nakon što se rat završio, radile na opismenjavanju ljudi.

Samoorganizovano su išle po gradovima i selima i učile ljude da čitaju i pišu. Zahvaljujući i trudu ovih herojskih žena, u Crnoj Gori je stepen pismenosti od 1931. godine do 1948, kada je sproveden sljedeći popis, podignut za čak 30 odsto.

I baš taj politički napor je izrodio takav sistem vrijednosti da je bilo sasvim normalno da neko, jelte, vrati stan jer već ima kuću. Pokušajte to sada objasniti modernim političarima, gazdama pa i članovima sindikata. Rekli bi vam da ste se previše napili – kao da se uopšte moguće previše napiti. Za samo nekoliko decenija, što je treptaj u oku istorije, sve se urušilo. Što znači da isto tako može i da se ponovo sagradi.

Da se sagradi baš kao što su nam radne akcije tada digle zemlju. Tada su puteve gradili drugovi i drugarice, a ne krupni kapital koji diktira političke narative. Nisu se putevi gradili ni za Mila, ni za Milojka, ni za Mandića, nego za nas. Jer se znalo šta je kolektivno dobro. Jer je imovina bila kolektivna, umjesto privatna. A to dalje diktira svaki stepen razmišljanja.

Ne vidimo valjan razlog zašto tako ne bi moglo biti ponovo.

Politička klasa “predstavnika naroda” je potpuno beskorisna. Ona je recidiv minulog vremena. Imperija je odbacila liberalnu demokratiju, sa njom i strukture koje su funkcionisale kao njena pretorijanska garda. Ako nećete direktnu demokratiju, dobićete fašizam.

U Crnoj Gori, političke partije nisu drugo do mašine za pljačku i partijsko zapošljavanje. Pravo na rad je vaše osnovno ljudsko pravo. Baš kao što bi trebalo da bude i pravo na nerad, uostalom. Ponuda političkih partija građanima svodi se na sljedeće: mi ćemo vas zaposliti, a vi ćete zauzvrat na izborima podržati naš kriminal i korupciju. To je besmisleno, osim što je amoralno. Političku klasu treba ostaviti bez fotelja i uputiti ih na poslove koji istinski doprinose zajednici, a koje je radnička klasa predugo radila bez pogovora, a da u njima nije nimalo uživala: od čišćenja toaleta, do skupljanja đubreta po ulicama.

Ako mislite da smo mi propali idealisti koji nemaju dodira sa realnošću pa predlažu direktnu demokratiju u autokratskoj državi – okej, fer. Ali imajte na umu da ste sa zabludama vi prvi počeli… Onda kada ste povjerovali da će profesionalni političari, karijerne diplomate i plaćenici donijeti promjenu prije nego vi sami. (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)