Belada: Tron i oltar u posjedu Rista Radovića

Piše,

predsjednik NVU Crnogorski zbor Nikola Belada

U svojim mnogobrojnim tekstovima i javnim sučeljavanjima od unazad 20 godina do danas, argumentovano i činjenično iznosim pozadinu djelovanja SPC u Crnoj Gori. Nažalost niko me nije želio čuti, moguće je i da sam neznaven po ovim pitanjima pa će i ovaj tekst po mišljenju oponenata završiti kao neubjedljiv i površan.

To je najmanje važno, primarno je da će buduće generacije imati dovoljno pisane građe da objasne fenomen SPC u Crnoj Gori. Zato svima kojima je u genima, u srcu, u duši slobodna, antifašistička, nezavisna, evropska Crna Gora poručujem pišite. Zvijeri za sobom ostavljaju trag, pa je to pokazatelj da su tu, da djeluju. Taj vučji trag mora biti evidnetiran zapisan, a moraju se postavljati i zamke. Pišite i o novoj pojavi i modelu kako se dobijaju izbori. To je, što birekli velikodostojnici SPC, sabornost vjernika i naroda, a ja dodajem i nevjernika, mantijaša, litijaša i izmanipulisanog naroda. No, nakon ekspanzije i afirmacije politike Nikolaja Velimirovića i Rista Radovića u Crnoj Gori istakao bih neke od poruka propovijedi Nikolaja Velimirovića , najvećeg Srbina posle Svetog Save i najvećeg srbina antisemitiste:„Demokratija je najgore stanje društva“, „Molite se jadan dan u godini protiv kulture“,„Feudalni poredak je najbolji sklad društva“, „jevanđeljski nacionalizam“, „Hitler heroj i prorok“.

Od 30. avgusta 2020. godine on je i svjetovni vladar Crne Gore. Izjave crkvenih velikodostojnika da će nakon ovih izbora SPC prestati da se bavi politikom, samo su za upotrebu prema međunarodnoj zajednici, za smirivanje tenzija i nastavak manipulacija. Tek, nakon 30 godina od kada je prvi put kročio na tlo Crne Gore kao crkveni velikodostojnik (od tada nam je pukla pogibija), prvi put je sada Risto Radović uspio da objedini u potpunosti tron i oltar – svjetovno i duhovno. Dakle, umjesto da idemo ka Evropskoj uniji, mi se vraćamo srednjevejkovlju, periodu do 1852. godine, kada je Knjaz Danilo odvajanjem svjetovnog od duhovnog udario temelje moderne Crne Gore. Mnogi se varaju da će SPC olako i bezbolno odustati od daljih nauma i obaveza. Dakle, prva i osnovna obaveza proističe iz srpskog velikodržavnog projekta. Predstoji mukotrpan i beskompromisan rad SPC po pitanjima popisa stanovišta 2021. godine. Nužno je iskoristiti popis stanovništva da se obećanjima, ubjeđivanjem, milom ili silom, manipulacijama i kletvama smanji osjetno broj Crnogoraca, a poveća broj Srba u Crnoj Gori. Kad je u Srbiji po popisu nestalo 100.000 Crnogoraca, po isprobanoj šemi i modelu može se svesti broj Crnogoraca na onaj nivo koji daje garanciju da se u sledećem ciklusu dobije Crna Gora kao čista srpska država, asimilirana i pod ingerencijama države Srbije i Srpske patrijaršije.

Drugi i još efikasniji način posrbljavanja Crne Gore je uvođenje dvojnog državljanstva.

Da li će ovaj institut zaživjeti u Crnoj Gori vrijeme će pokazati. Naravno (što sam već mnogo ranije nagovijestio) treba okupirati još Lovćen, kao simbol Crne Gore, obnovom kapele Karađorđevića,čime vraćamo srpstvo na krov Crne Gore. Značajno je izgraditi hram Sv. Trojice na prostoru iznad ili pored Cetinjskog manastira. Ništa slučajno i nepromišljeno. Cetinjski manastir je sinonim za Crnojeviće, Petroviće, Cetinje i Crnu Goru. U sposmeničkom pravu i kod mnogih naroda poznat je i poštuje se genius loci – duh mjesta. Izgradnjom hrama pored Cetinjskog manastira sa tri relikvije gubi se duh, smisao, simbol Cetinjskog manastira, gubi se manastir kao sinonim slobodarske Crne Gore, gubi se dinastija Crnojevića i Petrovića, gubi se Cetinje, gubi se crnogorski identitet. To je i negacija pojma genius loci.

SPC niti može, niti želi da se distancira od propisane, ustanovljene politike, zadataka i obaveza kada je u pitanju Crna Gora. Obaveze SPC u odnosu na srpski narod, ma gdje se on nalazio, proističu iz obavezujućih akata države Srbije i autonomnih akata Arhijerejskog sabora SPC i drugih odluka od 1989. do 2006. godine, kada je objavljeno novo i savremeno tumačenje Načertanija iz 1844. godine. Posebno ukazujem na Studeničku deklaraciju kojm se kritikuju evropske integracije i evropska kultura, a svi oni koji se zalažu sa pristupanje Evropi nazvaju se „euroslinavci“. Navedena dokumenta predstavljaju osnovni pravac i cilj djelovanja SPC i na tom putu ih ništa ne može zaustaviti. Jedino od čega zaziru i od čega kod njih postoji patološki strah su revolucije, demokratija, istočnjačka filozofska učenja, komunizam, ateisti i agnostici, jer sve to ugrožava njihov status. Puna su nam usta demokratije, svi kličemo i srećni smo što smo dobili demokratiju, te da smo spremni za evropski put, evropske integracije i evropske standarde. Sve izjave o demokratiji i evropskim integracijama, vladavini prava u suprotnosti su učenju, dogmama i naumu SPC u Crnoj Gori. Glavni nosilac, strateg, izvođač radova i pobjednik ovih izbora je SPC. Prema tome, sve izjave pojedinaca partija, koalicija, sva činjenja i nečinjenja koja su suprotna stavovima, učenju i zadacima SPC biće neutralisana i ostaje samofingiranje demokratije, te površna i pretpoznatljiva retorika balansiranja između naroda, crkve i evropskih integracija.

Ovo stanje zahtijeva analizu i objašnjenje pojave kulta Rista Radovića. To je osoba koju je stvorila odlazeća vlast i crnogorski narod i to nečinjenjem ili na drugi način. Nema primjera u svijetu da je neko u kontinuitetu vrijeđao, nipodaštavao i rugao se državi i jednom narodu, kao što je to činio Risto Radović (kao vjerski velikodostojnik) prema državi Crnoj Gori i crnogorskom narodu, a da za to nije snosio bilo kakvu odgovornost, već čak što više postao je vođa čija je riječ kao božja zapovijest i koji je na taj način postao najači politički lider Crne Gore. Ono što u svom ovom zlu daje nadu je činjenica da je dokumentarac „Svjedok Božje ljubavi“ dostupan domaćoj i međunarodnoj javnosti, da je u poslednje pola godine objavljeno toliko tekstova da se sa sigurnošću može objasniti lik i djelo Rista Radovića. Ponovo je aktuelno i nezaobilazno pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Čelnici trojnog saveza i buduća vlast, kao i episkop Joanikije, najavljuju stavljanje van snage ovog Zakona. Te najave znače i izmjene nedavno potpisanog Sporazuma o međusobnim odnosima potpisanog između lidera tri koalicije – pobjednika izbora, budući da su u tom Sporazumu izostavljene odredbe o neophodnosti intervencije na zakonu. Sa posebnom pažnjom će se pratiti rad na tekstu novog Zakona, posebno zbog najave da će ga raditi eksperti SPC. U pitanju  je jedan moderan evropski zakon, opšteg karaktera, u skladu sa međunarodnim standardima i koji ni jednom svojom odredbom ne dira u autonomna prava vjerskih organizacija.

Samo da podsjetim, 2015. godine kad se pojavila prva verzija prijedloga Zakona, 99 odsto stručne i laičke javnosti nije znalo izgovoriti eklisijalističko (državnocrkveno) pravo, niti što je predmet izučavanja te grane prava. Jednostavno, to je bilo tabu tema. Međutim preko noći dobismo desetine hiljada vrsnih poznavalaca ove grane prava sa ekspertima iz SPC. Vjerski poglavari oglasiše zakon neustavnim, a to verifikovaše na hiljade onih koji nijesu pročitali ni naslov Zakona. To što o ustavnosti i zakonitosti može odlučiti samo Ustavni sud Crne Gore i Evropski sud za ljudska pravo, to uopšte nije bitno. Ono što je za jednu demokratsku i pravno uređenu državu „primarno“ je da su hiljade osoba od 7 do 77 godina jednoglasno odlučili da je zakon neustavan i da ne daju svetinje.

Prethodno treba imati u vidu da je ovaj Zakon u pravnom prometu Crne Gore, da se primjenjuje, ali sve ukazuje na to da neće biti dugog vijeka. Vjerovatno će neko predložiti brisanje odredbi 62, 63 i 64 ovog Zakona. Moguće je da se zaključi i posebni ugovor između države i SPC u Crnoj Gori. Naravno, SPC će tražiti da se proglasi tradicionalnom crkvom u Crnoj Gori sa subjektivitetom i kontinuitetom od 12. vijeka. Međutim, to bi teško prihvatila domaća i međunarodna javnost kod činjenice da se po Zakonu verskim zajednicama Republike Srbije iz 2006. godine Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje svojstvo tradicionalne crkve sa subjektivitetom i kontinuitetom od 1836. godine. Ne može ćerka crkva – Mitropolija crnogorsko – primorska i ostale eparhije u Crnoj Gori biti starija od majke crkve Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem u Beogradu. Subjektivitet i kontinuitet eparhija SPC u Crnoj Gori može se pravno dokazati tek od donošenja Zakona o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Ustava SPC iz 1931. godine. Moguće je dati još verzija, kao zahtjev za priznavanje SPC kao konfesionalne zajednice, što je neosnovano i mnogo čega drugog. Jedno je sigurno, kakav god bude tekst Zakona biće predmet domaće i mešunarodne stručne javnosti, barem onog dijela koji je meni poznat.

Često se čuje riječ za pojedince ili grupe da su bezbožnici. To je vrlo opasna i nedozvoljena rabota koja mora biti energično sankcionisana i zaustavljena. Naime, Evropska konvencija o ljudsklim pravima u članu 9. jednako pruža zaštitu onima koju su vjernici i onima koji nijesu vjernici, kao i ateistima i agnosticima. Dalje, po tumačenju člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, religija nije samo vjerovanje u boga. Da li će neko vjerovati ili neće, u koga i u što će vjerovati to je stvar samoopredjeljenja svakog pojedinca i niko nema pravo da ga etiketira kao vjernika, kao nevjerujućeg,beznožnika, ateistu itd. Nastavi li se sa ovim u praksi, s pravom se može osnovano sumnjati da se radi ciljno da ljudi moraju biti kršteni, čime im se uskračuje elementarno pravo – pravo na izbor- samoopredjeljenje. Možete li zamisliti reakciju Češke ili Holandije na ove pojave, u kojima se preko 50 odsto stanovništva izjašnjava kao ateisti. I još nešto prije nego što bilo ko uzme sebi za pravo da ovaj Zakon obesmisli neophodno je da se javnost Crne Gore upozna sa hronologijom upisa vjerskih objekata na SPC. Postoji osnovana sumnja da je u katastru nepokretnosti SPC bez valjanog pravnog osnova i bez ijedne isprave podobne za upis uknjižena i stekla pravo svojine na 80 odsto pravoslavnih vjerskih objekata na teritoriji Crne Gore. Takođe je potrebno obavijestiti građane o svim nedozvoljenim radnjama SPC na spomenicima kulture, te porezima i doprinosima koji su ili nijesu uplaćeni od SPC, kao i kretanju novca mimo legalnih tokova. Kao i ranije i sada ponavljam ova pitanja je uspješno riješila Njemačka. Između države Njemačke i vjerskih zajednica postoji takozvani kooperativni sistem odvojenosti, koji vjerujem da bi, isključivo ukoliko se primijeni u cjelosti po svim pitanjima u odnosima države i crkve, bio prihvatljiv i za Crnu Goru. Poučno bi bilo vidjeti kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke riješilo pitanje kretanja novca u vjerskim organizacijama van legalnih tokova. Za pretpostaviti je da će se postaviti pitanje i vjerske nastave u školama, pri čemu je neophodno konsultovati američku stručnu javnost, jer je Zakon o vjerskim slobodama SAD-a, već postao međunarodni standard.

Pobjednik u magli koja je prekrila Crnu Goru je onaj ko sačuva zdrav razum. Građani Crne Gore, jedini siguran put je jedinstvo i zajedničku nastup svih kojima je na prvom mjestu nezavisna, antifašistička i evropska Crna Gora, a jedina snaga u odbrani ovog vrhovnog cilja je snaga argumenta.