Bursać: Koliko je to po Dodiku dovoljno Srba u Crnoj Gori?

Uvod: „Dodik upravo reče kako je ubijeđen da je u Crnoj Gori veći broj Srba nego što je po popisu prikazano. Na stranu što lupeta, nego koliko procenata Srba je dovoljno po Dodiku? Iz iskustva Republike Srpske, to je 99 odsto, što znači etničko čišćenje i asimilaciju svih ostalih. Pa kome odgovara…“

„Srbi su konačno došli do prostora da se jasno izjasne i ja sam uvjeren da je tamo veći broj Srba nego što je sada po popisu. Danas, da se ponovo uradi, bilo bi ih još više. Ljudi se tamo većinski izjašnjavaju da govore srpski, a jedan od osnovnih elemenata identiteta jeste jezik“, rekao je Milorad Dodik u emisiji „Oko“ na srbijanskom RTS-u, osvrćući se na nedavno objavljene zvanične rezultate popisa u Crnoj Gori.

Srba nikad dosta

Nije mogao propustiti priliku laktaški vožd da u sigurnom beogradskom okruženju ne pokaže svoje nacionalističko i maksimalističko velikosrpsko ozračje, po kojem Srba nikad i nigdje nema dovoljno. 

O tome da po ko zna koji put zabada nos u tuđe dvorište, zaista ne treba trošiti vrijeme i riječi, jer je to i po njemu i po ostalim velikosrpskim velmožama jedno te isto „srpsko dvorište.“

A koliko je odista to „dovoljno, Srba“ odnosno koliko je to „tačno“ Srba po Dodikovim računicama? Ili da okrenemo pitanje ka budućnosti, ka futuru — kada će Srba biti dovoljno i kada će njihov broj biti zadovoljavajući, e da bi odgovarao i Dodiku i ostalim borcima za „srpski svet“?

Navikao je Dodik da bez 99% Srba na određenoj teritoriji Srbi ne mogu biti većina.makar po srpskim standardima. Etnički očišćena Banjaluka, Bijeljina, Prijedor, Trebinje, Višegrad i ostali gradovi u manjem bh. entitetu tome svjedoče. Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu su prošli, ali su rezultati etničkog čišćenja ostali. Čini se zauvijek. Tako da su drugi i drugačiji u pomenutim gradovima ili nepostojeći ili su tek dekor, koji se broji promilima iza nule i zareza.

E, to je mjera za nesrbe, makar u Republici Srpskoj! Prvo nula, pa zarez, pa što preostane može se nagurati u Bošnjake, Hrvate, Crnogorce, ostale ili kako vam drago. Što će reći, sve ispod 99% Srba nije rezultat za pohvalu iz vizure Dodika i ostatka neočetničke ekipe.

Razni načini za dosezanje većine

Zato i jeste onaj kisjeli osmijeh još kiselijeg pogleda na rezultate popisa u Crnoj Gori, koji okvirno pokazuju da je Srba nešto manje od 33 odsto. I kad sagledate višedecenijski statistički populacioni trend koji pokazuje da su Srbi od nekoliko procenata stigli do jedne trećine stanovništva, to klasičnom neočetničkom umu znači ništa ili vrlo malo. Ponavljam, bez gotovo totalne većine, koja se stvara na razne načine — od etničkog čišćenja do asimilacije, Srbi nisu „sigurni u tom narativu.“

A kad smo kod “raznih načina“, uvijek je tu i stara dobra intervencija, da ne kažem seciranje i prepravljanje Ustava. Tako je, od simbola jugoslovenskog multinacionalnog jezgra, oličenog u predratnoj Bosni i Hercegovini, stvorena dejtonska dolina suza, gdje jedan njen dio simulira multietničnost, dok je drugi dio, pogađate, etnički čist u najprljavijem mogućem smislu — Republika Srpska.

I da, svaka sličnost s Mandićevim idejama i namjerama da stvori nekakav nacionalno-pravni okvir u Crnoj Gori po uzoru na Dodikov entitet je namjerna. Hoće li to biti ostvareno u realnosti? — do građana Crne Gore je.

I dok slušate Dodika kako sije mrak nad Crnom Gorom, jasno vam je da se najavljuje dejtonizacija zemlje, po kojoj će suverenistima ostati hipotetička linija od Cetinja do Ulcinja, dok će većina države postati južna RS. EU? Četnici ionako ne mare za EU, a bogami se ni Brisel previše ne uzbuđuje. NATO? Ako Tramp pobijedi, NATO će se baviti sobom da bi opstao. A građani Crne Gore? Pitajte ih koliko su zabrinuti ili im je ipak draža kafa u Bokeškoj.

Put je uvijek ima isti cilj

To vrlo dobro zna Dodik, koji je u međuvremenu postao Putinov mali od palube, zadužen za odnose s EU birokratama na Balkanu, a ni pomenutim birokratama nije mrzak.

I jednako kao njegov kolega Andrija Mandić, početak stvaranja „južne Republike Srpske“ Dodik vidi u famoznom „pitanju srpskog jezika.“ Odmah da vam kažem, u stvarnosti ne postoji nikakvo “pitanje srpskog jezika“, jer je on itekako ustavan, stvaran, prisutan i postojeći. Ali postoji htijenje da se govornici srpskog jezika, kojih ima preko 40 odsto, izjednače sa Srbima. Pa onda dalje, kako je jednom rekao ratni zločinac Radovan Karadžić — „autoputem pakla.“

A taj autoput vodi ka odrednici “srpska Crna Gora“ i može biti ravan, brdoviti, zavojit ili makadam, nevažno je. Trasa je uvijek ista od “Nečertanija“ do danas. 

Popis nije stvorio sliku “srpske Crne Gore“, ali zlostavljanje Ustava u budućnosti može itekako približiti tu ideju stvarnosti. I zato je ključno zaustaviti i Mandića, ali i njegove saveznika od Beograda do Banjaluke u tim nakanama.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)